Književna nagrada kojoj je misija biti drugačija od ostalih

Mora da je to bilo negdje potkraj 2016. godine, kad me je Goran Gavranović kao već stalnog suradnika BestBooka pozvao na sastanak. I Alen Galović je bio prisutan, koliko pamtim. “Osigurali smo novac za književnu nagradu, treba nam netko da je uobliči, mi se time ne stignemo baviti”, tako su nekako rekli. Nije mi bilo teško reći “da”, premda se sve više cijenim kad u životu kažem “ne”, no život freelancera ne ostavlja puno mogućnosti da se poslovi odbijaju. Imam neko iskustvo s nagradama za književnost. Postavio sam, umišljeno mislim dosta uspješno, nagrade Prozak i Na vrh jezika za književnost autora do 35 godina koje upravo ulaze u svoju 15. godinu i iza kojih stoji biblioteka od za sada objavljenih 26 naslova. Tu nagradu dodjeljujem u žiriju s prvim dobitnicima Oljom Savičević Ivančević i Markom Pogačarom, koji su u književni svijet ušli preko njih, a Pogačara je, barem tako kaže, ta nagrada i zadržala u pisanju, njojzi hvala. Smislio sam i postavio i Nagradu za književnost na društvenim mrežama Post scriptum, jedinu takvu svjetsku, što je i mene nakon uzastopnoga guglanja začudilo, koju dodjeljujem s prijateljima okupljenima oko KaLibar bestivala, Stanislavom Nikolić Aras, Adrijanom Vidić i Želimirom Perišom. Tu nagradu institucije nisu prepoznale, ali bit će im žao kad je prepoznaju sponzori, čemu se uskoro i nadamo. Post scriptum ima iza sebe, za sada, tri objavljena naslova. Nisam dakle posao dobio baš preko veze ili srećke, a računam da imam i nekog prezentacijskog iskustva, kako medijskog, tako i terenskog, recimo, ove godine sam točno 84 puta nastupio uživo, s one strane mikrofona. Postaviti nagradu s manje-više osiguranim budžetom i medijskom potporom Expressa i 24sata je bio izazov, ali i beskonačno lakši posao, utoliko i odgovorniji, nego graditi nagrade od domišljatosti, voluntarizma i vjere u budućnost, kako sam do sada radio. Primarni problemi su pri tome bili, eto malog priručnika, kako u moru nagrada stvoriti nagradu koja ima identitet i koja će u što kraćem roku steći ugled: naći dobro ime, financijski dio je bio osiguran zahvaljujući Barcaffeu, dobro je materijalizirati, odrediti opseg, naći mjesto u kalendaru, sastaviti žiri... Nasreću, Gavranović zvani Gaga imao je ideju o sastavu žirija - trebaju ga činiti kompetentni čitatelji koji su se dokazali u svojim, različitim, područjima.

Dakle, radi se o nagradi koja bi trebala pokazati rafiniran ukus, ali ipak nešto drugačiji od ukusa književnih profesionalaca. No naći ljude, još jednom hvala žiriju, koji su spremni čitati više od 50 naslova godišnje, za skroman honorar nije lagan posao, ali riješili smo ga. Nametao se problem imena. Prvo sam odmah odlučio da se ne može zvati po pokojnom piscu ili spisateljici, to mi je bilo prekonzervativno i potrošen pristup. Dumao sam danima, u svojim šetnjama i nesanicama, vrtio kombinacije, imena iz kojih su se razvijali onda cijeli koncepti, i aktivistički i ekološki i svakakvi, ali nisam bio zadovoljan smišljenim. Ovo je ipak moralo biti nešto snažno, ambiciozno, da se odmah pokaže samopouzdanje. I onda sam shvatio da samo najveći hrvatski pisac, oko toga se većina slaže, nema nagradu. Doduše, postoji dvogodišnja nagrada za književnost Fonda Miroslav Krleža, ali to malo tko zna. Nagrada Miroslav Krleža je bilo privlačno rješenje, Krleža je sve aktualniji. Na radnoj kavici sam predložio naziv i iznio dvojbe, a Goran Gavranović, kojemu se ideja svidjela, ispalio je: “Onda neka se zove Fric”. To je bilo to, znali smo u trenu. Ime za koje je jasno na koga se odnosi, a opet, ne odnosi se idolopoklonički, nego više ležerno i blisko. Ime imamo, iz njega mora proisteći sve ostalo. Ali kako Krležu vizualizirati, materijalizirati? Ideja da se djelo prikazuje kroz tijelo mi je glupa, ne bi Krleža drugačije pisao da je drugačije izgledao. Trebalo je naći simbol koji će ga predstaviti, ali to je zadaća teška. Jer, kako tog polihistora, prozaika, dramatičara, pjesnika, enciklopedista, polemičara, instituciju na svaki način i vrlo često enfant terriblea predstaviti kroz jedno, kad je on tako sveobuhvatan? Prvo mi je na pamet pala enciklopedija, jer on je to po mnogočemu bio, ali banalno je književnu nagradu materijalizirati knjigom, što enciklopedija jest, ili pak abecedom, koja je organizira. Na pamet mi je prethodno palo da se nagrada zove antibarbarus, jer to je ono što nam treba, ali to je ime već zauzela nakladnička kuća. Opet sam se sjetio Dijalektičkog antibarbarusa koji se obračunava s polutalentima na ljevici i nacionalističkom desnicom, s vapajem za dobrom literaturom prije svega. I pomislio kako je Krleža bio žiroskop u svim tim vremenima koja su izmicala tlo pod nogama, a on je uspio ostati uspravan, unatoč opakom i opasnom svemu.

To je bilo to, treba nam žiroskop, mala mobilna nagrada. Pokazalo se da je žiroskop za današnju hrvatsku industriju prezahtjevan proizvod: ni helikopterski zavod nije bio u stanju nešto isporučiti. Okrenuo sam se umjetnicima, kolektivu Đ24 (Hrvoje Spudić, Bojan Krištofić, Sven Sorić), koji se oduševio idejom i riješio je - žiroskope smo kupili preko interneta, a onda ih doradili postamentom, graviranjem, baterijom, svime onim što je nužno da bi radio, da bi se vrtio i bio uspravan! To je bilo to, imali smo odlično ime, materijalizaciju ideje, mobil, a ne nekakav odljevak, Fric je mogao krenuti u svijet. Po treći će put biti dodijeljen tijekom siječnja 2020. godine.