Kako se odrekao sina i tajna ljubavnog trokuta: Ona je imala tek 20, a Tito punih 49 godina...

Mladi se šegrt – bilo je to u ljeto 1909. u Sisku – kriomice uvukao u kazalište. Nije mu bilo prvi put, ali sada se osjećao neobično. Predstava je bila drugačija– raskošnija, veselija, na momente frivolna. Ugledao je mlade glumice u blještavim, svilenim kostimima, s elegantnim frizurama, otmjene, visoke, bogate Crnogorce u pariškom Maximu. Razigrani komad u kojemu dugonoge, prpošne ljepotice, okićene biserjem pjevaju vrckave arije, ljube se, plešu i ispijaju potoke šampanjca fascinirao ga je. Vesela udovica, popularna opereta Franza Lehara, tih je godina žarila i palila europskom scenom, dio je iz knjige 'Tito, povjerljivo i osobno', koju potpisuje novinar i kolumnist 24sata i tjednika Express Boris Rašeta.

Ovdje pročitajte prvi dio iz knjige o Titu i tajnu njegovog prstena koji je mogao ubiti čovjeka.

Na prvu pozornicu u životu stupio je kao statist

Te je noći nemirno spavao. Ujutro je otišao do impresarija glumačke trupe. Želio je na pozornicu. Nakon kraće pjevačke probe šef trupe primio je sedamnaestogodišnjaka, piše u Rašetinoj knjizi.

Josip Broz uskoro je debitirao na pozornici u Osijeku, kamo je trupa otišla nakon Siska. Na prvu pozornicu u životu stupio je kao statist. Svojim scenskim nastupom bio je tako zadovoljan da je odlučio ostati na sceni i kruh ubuduće zarađivati kao glumac. Šefu kazališne družine zacijelo je slagao važne detalje – tko je, koliko ima godina, od čega živi (jer šef trupe svakako ne bi smio ukrasti tuđeg šegrta, usto maloljetnog, posebno ne u staromodno uređenoj, konzervativnoj pravnoj državi kakva je bila Austro-Ugarska). Prešutio je da napušta siguran kruh (do kraja školovanja ostala mu je samo godina dana), što je za dijete iz siromašne zagorske obitelji bio golem rizik. Ali svjetla pozornice bila su neodoljiva.

KAPITALNO DJELO O TITU Tajna Titova prstena koji je mogao ubiti čovjeka: Kupio ga je kad se spasio smrtne kazne

On, običan zanatski učenik, bez ikakve umjetničke naobrazbe, slabo načitan, odlučuje riskirati. Poznajući ga, možemo s dosta razloga pretpostaviti da to i nije doživljavao kao hazard, već kao zov prirode, koja će ga tridesetak godina poslije lansirati na najizazovniju pozornicu svijeta, ratnu i političku. Na njoj nema proba, program ide uživo, sve pršti od hormona, uzbuđenje je neusporedivo. Trijumfi su tu zavodljiviji no igdje drugdje, ali pogreške se plaćaju, katkad i glavom. Pod svjetlima te pozornice on će provesti ostatak života, uvijek pred publikom, stalno na sceni (spavajući ipak s pištoljem pod jastukom). Od 1937. Josip Broz nikad više nije sam; on je vazda na nekim sastancima, konferencijama, u nekim štabovima, komitetima, na masovnim skupovima, u bitkama. Nekom drugome to bi bio pakao, ali njemu nije bio – on je tu bio u svom elementu, radostan i ispunjen zadovoljstvom, čak i ako bi taj život svima drugima nalikovao na mrtvu stražu.

(...) Titova kazališna epizoda otkrivena je tek 1954. godine. U gradskom kazalištu sačuvano je nekoliko dokumenata iz kojih se vidi da je 1909. primio honorar od trideset kruna kao statist u Veseloj udovici. Titu su pokazali priznanice za honorar i on ih je parafirao. Izvanredno se sjećao svih detalja. Bez greške je naveo datum stupanja na pozornicu, 22. lipnja 1909., da bi potom nabrojio i glumce koje je tada upoznao. Nije zaboravio napomenuti da je na sceni imao tako dugo nalijepljene brkove da ga nitko – na njegovu žalost – nije mogao prepoznati. Tito sa 62 godine pamti datum svog nastupa u osječkom teatru, pamti imena glumaca, pamti svoju frustraciju – zbog brkova njegova slavna uloga nije mogla biti prepoznata. Na velikoj sceni, a anoniman. Koje prokletstvo! Malokad će poslije Josip Broz propustiti priliku pokazati tko je glavni na pozornici, osim u krvavim godinama Velike čistke, kad je promućurno zaključio da mu je bolje ostati u sjeni, pa mu je kratkotrajni bijeg iz povijesti spasio glavu.

Titova operetna epizoda upućuje na histrionski karakter. Sa sedamnaest godina on je na pozornici, u sićušnoj ali uzbudljivoj roli velikog komada; vidio je sjaj scene, osjetio miris slave, čuo gromovit pljesak. U arhivu osječkog kazališta nalaze se dokumenti koji potvrđuju da je operetna grupa u Osijeku gostovala punih jedanaest dana: od 22. lipnja do 2. srpnja 1909.

Josip Broz nije ostavio drugih detalja o utiscima koje je na njega ostavila Vesela udovica. Možemo ipak pretpostaviti da su u stanovitom smislu bili formativni. Zbog te je predstave odmaglio iz uhodanog života, ne bojeći se novih iskustava ni rizika koji oni sobom nose. Očito se pouzdavao u sposobnost opstanka, šarm i glumačke perspektive, čim je pobjegao nakon dvije trećine uspješno svršene škole (koje se jedva domogao). Njegova će glumačka karijera biti prekinuta žandarskom intervencijom. Ali nikakva sila iz tog dječaka više nije mogla izbaciti želju za životom, poriv za uspjehom i uvjerenje da se uspjeti može. I da se za nj isplati riskirati “siguran posao i sigurne škole”. Ma koliko male bile šanse.

Broza se obično tumači kao “bravara”, a taj je ključ posve neodgovarajući za ulazak u unutarnji svijet čovjeka koji će u drugoj polovini 20. stoljeća biti jedini državnik svijeta kojega cijene i Istok i Zapad, i Sjever i Jug. Petan Broza vidi kao “tipičnog histriona, koji je cijeloga svoga života, iz dana u dan, stvarao samo jednu jedinu veliku umjetninu, chef-d’oeuvre, (remek djelo) vlastiti život”, što je, vjerujemo, puno bliže istini.

Ljubavni trokut i rat

S kim je to Tito 22. svibnja 1941. otišao u Beograd, ne želeći da Herta to vidi? Početkom godine – mjesec dana nakon što je s Hertom kupio kuću – šef Partije upoznao je šarmantnu djevojku. Zvala se Davorjanka Paunović, studirala je francuski, a iz Srbije je u Zagreb došla na radiotelegrafski tečaj. Odabrao ju je Aleksandar Ranković, Titov suradnik i prijatelj.

Tito je njega i Đilasa upoznao u Beogradu 1937. Davorjanka je s još jednom telegrafisticom, Slovenkom, živjela u stanu drugog Titova bratića, Drageca Broza. Intenzivno se družio s njom u vrijeme dok je Herta čekala porođaj. Razlika između njih bila je ogromna, ona je imala 20 godina i jedan mjesec, a on punih 49.

U Titovim Sabranim djelima čitamo fusnotu:

“Tito, u pratnji kurira CK KPJ Davorjanke Paunović Zdenke, preko punkta za vezu PK KPJ za Srbiju u Zemunu, koji se nalazi u stanu Jelice Bapšek, stiže u Beograd. Od tog dana sjedište Politbiroa CK KPJ je u Beogradu...”

Je li Davorjanka čekala Tita na peronu u Zagrebu ili u Zemunu?

To ne znamo. Potreba za konspiracijom na peronu upućuje na zaključak da je Davorjanka bila u Zagrebu. Čini se da se s njom spetljao, vjerojatno, već prije, u petom ili šestom mjesecu Hertine trudnoće.

Među vodećim komunistima tih se mjeseci, inače, događalo nešto misteriozno. Nije samo Titova žena bila trudna. “Pepca je bila u drugom stanju, Končareva žena je bila u drugom stanju – mislila sam kako se usude? Pa sutra je rat, zaboga! A kad sam bila nešto starija, shvatila sam da je to nešto nagonski, da to nije odluka, već je ljudski rod tako stvoren da mora osigurati nastavak vrste”, prisjetila se Vanda Novosel.

“Davorjanka je bila upadljivo lijepa”, prisjetio se Milovan Đilas. “Čak je i grozničava uznemirenost izraza i kretnji isticala njenu ljepotu.” Dodaje kako je bila “vitka, skladnih udova i oblika, maslinastog tena, krupnih zuba i krupnih očiju, koje su zasipale tamom i nekim čudnim, zelenkastim bljeskovima”, piše u Druženju s Titom.

Obitelj ju je zvala “Dara” i “Darica”. Tito joj je dao ime “Zdenka”, zapravo “Zdenka Horvat”. Naučio ju je da često govori “dapače”, kako bi sakrila srpski naglasak. To je zvučalo hrvatski, a povrh svega bilo pomalo i otmjeno; on je uvijek bio sklon tim “malograđanskim fetišima”. Upoznali su se, prema jednoj verziji, u najboljem zagrebačkom hotelu, Esplanadi, koji je u odnosu na moskovski Lux izgledao kao Kempinsky. Imperativi konspiracije idealno su se poklapali s njegovim životnim stilom.

Čim je završila tečaj, Davorjanka Paunović postala je kurirka za vezu između CK KPJ u Zagrebu i srpskog CK. Bilo je to u ožujku 1941. Već godinu i pol bila je u vezi sa studentom medicine Jovom Kapičićem, također komunistom, kojega je upoznala na prvoj godini studija. Partija im je odobrila “vezu”. Kad se nakon tečaja prvi put vidjela s roditeljima, bili su zapanjeni.

Umjesto mlade ljevičarke koja im je pravila probleme ugledali su damu na čelu partije sa srebrnom lisicom i šeširom. Na rastanku je rekla roditeljima da “ne moraju brinuti” jer o njoj brine “jedan ozbiljan gospodin”.

Tito se odriče sina Žarka

Nakon smrti Davorjanke Paunović, Tito se preselio u Rumunjsku ulici broj 15. Jednog dana, posle referiranja o novostima u Vladi, Tito se svom šefu kabineta Ljubodragu Đuriću obratio sa šokantnim zahtjevom.

“Đurić, zajedno sa pravnicima u Predsjedništvu vlade sastavit ćete moju izjavu za štampu, ja ću je potpisati - a u njoj ćete navesti da se javno odričem svoga sina Žarka, koji noću, sa svojim društvom, pravi ispade po noćnim lokalima, te sramoti i mene i sve vas...”

Josip Broz odrekao se u Moskvi, deset godina ranije, mlade vjenčane supruge, Lucije. To su od njega tražili Organi: Odricanje od sina nije tražio nitko. Ili je to tražila Povijest, u čije se ruke predao. Josip Broz, nema nikakve sumnje, vidi sebe kao njenog poslovođu. On je čovjek misije, on vodi Narode, Narodi su jedno s njim a on s Narodima, i Obitelj je tu drugotna, rečeno današnjim jezikom.

Đurić je bio, malo je reći, zaprepašten. Sve je mogao zamisliti – ali ovo!? Titov sin bio mu je, usput, i prijatelj. Žarko je povremeno navraćao kod njega. “Nije bio radoznao, već discipliniran sin svoga oca, koji je, u to vrijeme, poštovao kućni red Belog dvora” pripovijeda Đurić.” Mene je uvijek zvao »druž general« — bez »e« na kraju riječi, jer još nije sasvim ovladao našim jezikom, pa je ruskim riječima zamjenjivao one koje su mu nedostajale.”

“Sjetu, melankoliju” – kaže Titov tajnik - “koja je izbijala iz Žarkovih priča, nisu mogle prikriti ni njegove oči”. One su Žarka otkrivale kao “neobično dobrog i plemenitog čovjeka, koji je dosta propatio bez roditeljske ljubavi.”

Žal za teškim djetinjstvom i neiživljenom mladošću, povećavala je, vjerojatno, izgubljena šaka, u odbrani Moskve. “Bio je simpatičan sugovornik i dobar drug prema svakome. Iako je bio dobričina, uvijek je imao svoj stav i ponosio se svojim mišljenjem. Čak je i njegovo držanje odražavalo njegovu unutrašnju borbu. Nikad ga nisam vidio pognutog, pa i kad je sjedio, držao se nekako uspravno i ponosno, smirujući, u žaru diskusije, pramenove plave kose onom neosakaćenom rukom. Tko god je upoznao Žarka Broza, morao ga je zavoljeti” piše Đurić, a ta rečenica – slučajno ili namjerno - zvuči kao daleki eho one koju su Kirgizi skovali za njegova oca: “Sve živo mora voljeti čovjeka kao što je Broz”.

Žarko je neko vrijeme ručao s obitelji Đurić. Malo-pomalo, počeo je izostajati dok se konačno nije preselio u trpezariju osoblja Belog dvora. Kad ga je Đurić upitao zašto ih je napustio, lakonski je odgovorio: “Pravo da ti kažem dosadno je sa vama. Previše se držite mudro, a ja volim slobodnije razgovore. Meni je ljepše dolje, sa drugovima i drugaricama, gdje ima i smijeha i viceva.”

Premda je Đurić Tita zatekao zamišljenog i namrgođenog, Đurić je skupio hrabrost i promucao:

- To ne dolazi u obzir. To ne može tako, druže Maršale!

- Kako ti, to... meni: »Ne može?!...« — povikao je Tito, htijući, u bijesu ustati. U zadnji se tren savladao. Gledao je Đurića najprije začuđeno a onda prodorno.

“Mislim da tako ne može...”— malo se korigirao Đurić, pa nastavio: “Dozvolite da vas upitam jeste li vi, kao otac, ranije nešto poduzimali povodom takvih Žarkovih »izleta-«? To je jedno, a drugo, što bi nam rekli naši drugovi, članovi Partije — a da ne govorim o neprijateljima u zemlji i van zemlje?!

“Jasno ... da sam poduzimao” uzvratio je zbunjeni Tito. “Eto... Marko (A. Ranković) mu je dao nekoliko drugova iz UDB-e, da se druže sa njim — a oni se svi izopijaju i prave gluposti i škandale. Noćas su napravili rusvaj u »Lotos-baru«. Pa ... ti sad vidi. A ja ne znam, što da radim sa njim!”

Tito se ozbiljno zamislio, pa nastavio:

“Sjedi, Đurić, da malo porazgovaramo ...” — a zatim ironično dodao — “daj, da čujem što to... ti predlažeš?!”

Vještina šutnje

Titova umjetnost šutnje i prelaska preko razlika objašnjava dio njegova uspjeha.

“Biti pristojan i slušati ljude često je važnije od neprestanog nastojanja da dokažete kako ste u pravu i da drugi griješe”, rekao bi F. S. Fitzgerald.

“Bilo je genijalno kad sam s Titom išao u Moskvu”, reći će Krleža. “U Kremlju su, na onom prostoru gdje je carska riznica, dvije zgrade: jedna jednokatnica, prilično velika i reprezentativna, a koridor je dijeli od druge, s dvanaest ili ne znam koliko soba, koja je služila za najužu kraljevsku pratnju, velike kneževe ili već ne znam koga. U velikoj je bio smješten Tito, a u maloj su smjestili Milentija Popovića, Đuru Pucara, mene i neke druge. Tito je doručkovao u svojoj, a mi u svojoj rezidenciji. U devet sati Milentije i ja idemo Titu, sad se točno ne sjećam što je bilo, ali u svakom slučaju kad sam stigao:

’Dobro jutro, dobro jutro’, i ja pričam što su nam sve za doručak servirali. Bila je to trpeza za pedeset osoba krcata zaista nevjerojatnim jelima. Pedeset različitih jela za doručak. Pričam kako sam uživao, te kako sam jeo, te kako žalim što ne pojedoh bar tri kile onog pršuta i dvije kile kavijara... a na to Tito podigne ruku prema plafonu i veli:

’Alaj si našao mjesto za svoju priču?’

Hoću reći, bio je svjestan mogućnosti prisluškivanja. Spava, brate, s revolverom pod jastukom već decenijama. Čitavog je života gonjena zvijer. Komplikovan život! Nije tako jednostavno kako se to izvanjski čini.”

Na lijepom plavom Dunavu

Slavni austrijski skladatelj opereta Robert Stolz u autobiografiji Servus Du cijelo je poglavlje posvetio Titu, s kojim se sreo 1967., kada je jugoslavenski predsjednik u Državnoj operi uživao u Straussovoj opereti Šišmiš, kojom je Stolz dirigirao. “Stoltz opisuje Tita s mnogo simpatija,” piše Petan, “ističući da je bio važna ličnost, sa sjajem u očima i sa smislom za humor, što obično nisu značajke političara... Sreli su se poslije predstave, na službenom primanju u dvorcu Schönbrunn. Tito ga je primio u maršalskoj uniformi okićenoj mnogim odlikovanjima. Stolz je zabilježio: ‘Previdjevši oznake na uniformi, čovjek bi stekao dojam da je pred njim oficir stare škole, elegantan časnik spreman povesti konjicu u pakleni napad...’”

Maestro Stolz nije znao da je Tito još u mladosti bio naklonjen njegovim melodijama. Bio je silno iznenađen, i to više nego ugodno iznenađen, kad je od Broza saznao da je kao mladić znao napamet sve njegove arije i da ih i u poznim godinama ponekad pjevuši. Silno mu je polaskao rekavši da se njegova glazba i dalje svira u svim državama nasljednicama Dunavske Monarhije.

“’Sretan sam što ovo čujem od vas, vaša ekselencijo’, rekao je Stolz. ‘Inače, prvi grad izvan Graza u kojem sam nastupao kao dirigent i u kojem sam skladao prvu operetu bio je Maribor. Maribor je kralj valcera.’ Tito me potapšao po ramenu. ‘Zaslužujete biti počašćeni zbog toga’, rekao je. Pozvao je jednog od svojih pomoćnika. ‘Zanima me koliko će ti trebati da pronađeš Orden jugoslavenske zastave za maestra Stolza?’ Nakon nekoliko minuta, ađutant se vratio, i to ne praznih ruku.”

Tako je bivši drugi kapetan gradskog kazališta u Marburgu dobio najviše odlikovanje koje je jugoslavenska Vlada mogla dodijeliti umjetniku: Orden jugoslavenske zastave sa zlatnom vrpcom. Maestro se nije sjećao naziva odličja – od naših riječi sjećao se samo jedne, “odrezak”. “Očito je Tito kao mladić naučio bolje njemački dok je radio u Neudorfu kraj Beča, nego što sam ja svladao slovenski u Mariboru. Bio sam zapanjen njegovim rječnikom. Mogao je ispravljati svog službenog tumača, koji ga je pratio u Beču, prilično precizno i bez razmišljanja”, zapisao je Stolz. (To je jedna ocjena Titova poznavanja njemačkog jezika; poslije ćemo čuti i druge, manje laskave.)

Žarko Petan ispričat će još nekoliko vrlo dojmljivih crtica o Brozu. Vladimir Dedijer otkrio mu je da je Broz prije Drugoga svjetskog rata, dok je živio kao komunistički ilegalac u Zagrebu, naučio od jednoga glumca (to je, navodno, bio prvak Hrvatskog narodnog kazališta Dubravko Dujšin) kako da šminkom, bojenjem kose i sličnim kazališnim pomagalima posve izmijeni izgled. O Brozovim preobrazbama svjedoče mnogi njegovi tadašnji suradnici. Vodeći predratni slovenski komunisti Edvard Kardelj i Franc Leskošek sjećaju se da je dolazio na ilegalne partijske sastanke uvijek gospodski dotjeran; dakako, po mišljenju partijskih kolega, tako se odijevao zbog konspiracije, da bi zavarao policijska njuškala. Iz istoga izvora dolazi još jedna iznenađujuća informacija: “Nokti su mu uvijek bili izmanikirani – i to, valjda, zbog konspiracije”, pomalo ironično završava Petan, kojemu je Dedijer više puta najavljivao i svoju posljednju, završnu knjigu o Brozu, u kojoj će napokon napisati sve što do tada nije. Da prijatelj njezina sina nije sasvim običan čovjek, primijetila je prije rata čak i Dedijerova majka: “Ovaj mora da je opasan, takvog još nismo imali u kući. Vidi! Ima francusku pastu za zube, a sapun mu je češki.”

Ta je pojava – izazovno različita od većine drugova – impresionirala Titove poznanike; on se tim sredstvom služio ne samo da zavara neprijatelje već i da impresionira prijatelje. No – psihološki – taj manevar raskrinkava i jednu skrivenu osobinu dijela komunista; potisnutu potrebu da i sami postanu ono protiv čega se bore.

Nažalost, Vladimir Dedijer, koji je do kraja života bio uvjereni komunist, tu knjigu nije napisao.

“Poznati američki pisac slovenskog podrijetla Louis Adamic u Titovoj je biografiji pod naslovom The Eagle and the Roots (Orao i korijeni) potanko opisao svoje dojmove o Predsjedniku, stečene prilikom prvog njihova susreta, 1948. u Beogradu”, nastavlja Petan pa citira Adamica: “Lijep muškarac u tamnom odijelu, u bijeloj košulji s mekim ovratnikom i konzervativnom tamnom kravatom, u sjajnim crnim cipelama, malo predebeo za svojih pet stopa i osam palaca visine (oko 170 centimetara), ali ipak proporcionalno građen i elastičan, sa širokim je osmijehom dolazio od vrata prema svom mjestu. Pljeskao je istim ritmom kao i ostali...”

Adamic, koji je s Titom proveo više dana, potom se zapitao “Bi li Tito mogao nositi izgužvan šešir nasađen negdje iza tjemena? Bi li mogao u svom uredu, za razgovora s posjetiocem, ispružiti noge na pisaći stol?”

“Sumnjam”, zaključio je. “Njegova je kravata uvijek bila precizno vezana, njegovo je odijelo uvijek bilo nadasve fino, baš kao odijelo američkog predsjednika Harryja Trumana, kao iz najboljeg modnog salona, krajnje brižno izglačano, kao iz snova prodavača konfekcije...”

Adamic je, dakle, i nehotično otkrio da je Tito ostvario svoj dječački san: elegancija na svaki način, pod svaku cijenu; kao krojač, strojovođa, konobar ili – ah! – kao maršal.