'Kako da odradim punokrvnu crnku dok me debeljko gleda?!'

Bio sam žigolo i prodavao sam svoje tijelo, ali nikad nisam prodao dušu vragu. 

Tomislav K., hrvatski žigolo broj 1

'Svaki centimetar je zlatan'

Uredio sam se kako priliči, po Aleksovoj školi. Obrijao se, sredio, namirisao, odjenuo se po propisima, fine traperice, skupi sako, košulja. Naravno, busen oko malog sam potpuno obrijao. Jebiga, tako stvar izgleda veća, a vjerujte mi, u ovom poslu svaki centimetar je zlatan. Makar bio i lažan. Već sam doma trgnuo dva viskija, čisto za hrabrost i, jebiga, kad je bal, nek je maskenbal, uzeo taksi do adrese na kojoj je živjela nestašna Mirela.

Pun samopouzdanja pozvonio sam na vrata. Mirela je otvorila. Fak, jebote, kakav babac!

Preda mnom je stajala punokrvna crnka od kojih 35 godina, zaobljena na svim pravim mjestima u mjeri u kojoj to treba biti. Usporedio bih je sa Severinom, ali vjerujte mi na riječ, Severina je bila liga ispod nje. Dobro, pretjerujem možda, ali ne mnogo. Bila je u prilično uskoj ljetnoj haljini dubokog dekoltea ispod koje, činilo mi se, nije nosila ništa. Što da vam kažem? Požalio sam što voli samo gledati i ujedno se ponadao da ću joj pružiti predstavu, ma što tražila, koja će je navesti i da poduzme nešto više od gledanja.

Nakon što me uvela u stan, počeo sam nešto neobavezno pričati, držeći se pravila da je priča najvažnija kad su žene u pitanju, bar do onog trenutka kad priča više nije potrebna. Dakle, kad smo u krevetu ili na nekom drugom prigodnome mjestu. Iako nekad i tu priča dobro dođe, ali druge vrste. Kužite? No Mireli nije bilo baš do priče, ni ne sjećam se da je riječ progovorila, nego me uzela za ruku i povela prema spavaćoj sobi.

'Veliki krevet, a nasuprot - brkati debeljko u gaćama!'

Što reći?! Mali mi je već bio u poluspremnom stanju i na najmanji znak mogao je biti u punoj ratnoj spremi. Tih nekoliko koraka do sobe kroz glavu su mi se rojile bezbrojne slike, nimalo pristojne, o čarima koje sam se nadao doživjeti s Mirelom.

A u sobi je slijedio šok. Veliki krevet stvoren za užitke, a nasuprot njega fotelja - a u fotelji brkati debeljko u gaćama.

Koji kurac? WTF? Zastao sam na trenutak zbunjeno, a Mirela me upitno pogledala, rekavši maznim glasom:

Pa rekao si da te Aleks uputio.

Nisam Einstein, ali sinulo mi je. Nije Mirela ta koja gleda nego debeljko, i to kako mu obrađujem ženu! O, fak...

Pisalo je Mirela I. L., mislio sam da su to valjda dva prezimena. Bilo je to Mirela i L., ma što to L značilo, Luka, Lovro, Lepi, ali definitivno se odnosilo na već napaljenog debeljka u foteljici koji voli gledati.

O jebote, kako ću odraditi to da me tip gleda?! Ili ne daj bože poželi nešto više od gledanja. Jebote. No Mirela je moj trenutak zbunjenosti iskoristila da mi uvali jezik i strasno me počne ljubiti pripijajući svoje tijelo uz mene. Da, definitivno nije imala ništa ispod haljine. Mali se počeo buditi usprkos svemu, no čim bi me podatno Mirelino tijelo navelo da zaboravim na debeljka, on bi se javio dahtanjem i stvar bi se vratila na početak. Prošlo je tako nekoliko minuta u ljubljenju i maženju, u tom hodu gore-dolje s malim, dok Mirela nije uzela stvar u svoje ruke, doslovno, i dovela me u stanje pripravnosti, kao što je ono jedan bedasti sportaš rekao, njemačkog vojnika 22. lipnja '41. No tad bih začuo dahtanje s foteljice i naglo bi krenulo prema pripravnosti njemačkog vojnika 7. svibnja '45., dakle prije predaje. Zato sam iskoristio taj moment poluspremnosti da je bacim, glumeći strast, na krevet. Bila je i više nego spremna, kliznuo sam u nju iste sekunde i počeo divlje jebati, da se mali ne predomisli.

'Vikala je kao da je kolju'

Bit će da ju je ova igra nevjerojatno palila, jer vikala je kao da je kolju, iako, priznajem to, nisam najnevjerojatniji ljubavnik na svijetu.

To me palilo. Kao što me gasilo jednako takvo stenjanje s foteljice. Zato sam u tom stanju pali-gasi jebao dugo i jako, neprestano se bojeći da će mali otkazati poslušnost i dezertirati s bojišnice. A bogme mi je stalno prolazilo kroz glavu: "Što ako me frajer uhvati za dupe ili mi ga, ne daj bože, uvali dok sam nespreman i koncentriran na Mirelu?". Zato sam je nekako pokušavao okrenuti da mi je guza izvan njegova dohvata, ali se nije dala. Valjda ih je palilo da ima pun pogled na stvari. Da ne duljim, trajalo je to mučenje dobrih sat i pol jer, čim bih se bližio vrhuncu, debeljko bi zastenjao ili nešto slično i stvar bi se vratila na početak. Unatoč Mirelinu urlanju, grebanju, miješanju i stvarno vrhunskoj ševi kakvu sam, moram priznati, doživio tek nekoliko puta u životu. Naravno da sam oči držao zatvorene ili ih fiksirao na Mirelu, da ne bih perifernim vidom uhvatio što se zbiva na foteljici, jer to nisam želio vidjeti. Hvala ti, bože, da je tip na nekoliko minuta utihnuo i pružio mi dovoljno vremena da zaboravim na njega i završim, uz nevjerojatne Mireline krikove. Vjerojatno je probudila pola susjedstva.

Uglavnom, moja maratonska izvedba ih je valjda oduševila. Bogato su me nagradili. Dapače, predložili su da se nađemo ponovno idući tjedan, ali ispričao sam se prevelikom zauzetošću, što je donekle naišlo na njihovo razumijevanje. Očito je i Aleks dozirao susrete s njima.

Vraćajući se sav slomljen taksijem doma, zakleo sam se da je to to, spalit ću crnu knjižicu...

>>> Kraj trećeg dijela

U prodaji na svim kioscima: