Najljepše je početi novu godinu toplom ljudskom pričom koja vraća nadu u dobrotu koja se nalazi u čovjeku. Koliko je život maštovit, uvjerila sam se nebrojeno puta. Njegova mašta nadilazi maštu pisaca, jer on svoju maštu pretače u djela, a ne u riječi. U prošloj kolumni sam pisala kako nije isto biti razveden, ili razvedena, pa mi je inbox bio zatrpan komentarima očeva koji su odgajali svoju djecu. Nisam mislila nikoga diskriminirati, niti išta nalik na to. Biti samohrani roditelj je teško, a muškarcima je mnogo teže, u to sam uvjerena.

Većinom djeca pripadnu majci, ali ima slučajeva gdje pripadnu očevima. Pošto ne mogu sve napisati u jednoj kolumni, ova je kolumna nekakvo iskupljenje, nazovimo to tako, kolumna o samohranom ocu kojeg je napustila nevjenčana supruga, ostavivši mu svoju djecu.

Priča počinje klasično: ljubavlju. Ne, nije mu smetalo što je razvedena, i majka troje male djece. Kad se voli, onda ta djeca budu bogatstvo, a ne teret. Od prvog dana od kad se uselila kod njega, nastojao je biti "čovjek" u pravom smislu te riječi. Volio je djecu iskreno, brinuo se o njima, odlazio na roditeljske sastanke, dao im je dom, i svoje srce, što je bilo najvažnije.

On je bio taj koji je uz njih bdio kad su bila bolesna, on je bio taj koji ih je s ponosom promatrao dok su odrastali. Imali su lijep i miran život više od jednog desetljeća, a onda je "ona" jedno jutro samo otišla. Pokupila je svoje stvari, novac koji je bio u kući, i bez riječi napustila sve.

Kako to razumjeti? Kako shvatiti takav postupak? Zar nije zaslužio niti jednu riječ u ime svih onih godina koje su proveli zajedno? Očito nije, jer je on nije dobio, ali njegova kći jeste. Samo je napisala da odlazi, i da će doći po njih. Kako dalje? Kako djeci objasniti da ih je napustila majka, a da ne produbi njihovu ranu koja je nastala njenim odlaskom? Djeca u pubertetu izrazito su osjetljiva, ali se istina nije mogla uljepšati.

Otišao je na Centar za socijalnu skrb, i prijavio njen odlazak. To što je ona otišla, nekako će preboljeti, a ako ostane bez djece, nikada neće. Oni su mu bili sve. Danima je nije mogao dobiti. Imao je osjećaj kao da se potrudila porušiti sve mostove iza sebe. A on je želio djecu, a kolike su bile šanse da ih dobije? Pored živog oca, majke koja ih je ostavila, ali im je majka, tko je on? Osoba koja ih je odgajala, koja je dala svoje srce, ali papir da ih voli, nije imao. Za ljubav papir ne postoji, barem ne onakvu kakvu je on osjećao.

A onda se "odbjegla mama" javila. Rekla je da je sretna, i da je po prvi put sebe stavila ispred djece. Nije mogao a da se ne zapita, kakva je to sreća?

I zauvijek će pamtiti njene riječi:"Nikada te nisam voljela. Samo sam tražila osobu koja je dobra, i koja će mi pomoći odgojiti djecu."

Otišla je za ljubavlju, a postoji li veća ljubav od ljubavi prema djeci? Za njega nije postojala, a ona je svojim djelima pokazala da iznad ljubavi postoji ljubav. Nakon mnogo razgovora, prepustila mu je djecu kao osobi od povjerenja. Svoju je odluku ovjerila kod javnog bilježnika, i on je postao skrbnik djeci, svojoj djeci. Nisu nosili njegovo prezime, ali jesu srce. Otišla je, ali je ostavila onaj najljepši dio sebe, ostavila mu je brigu i sreću, ostavila mu je borbu, a kad su oni bili u pitanju, ništa mu nije bilo teško.

U domu u kojem je patnja ostavila rane, jedino ih je ljubav mogla zaliječiti. Trudio se da se osjećaju voljenima, sigurnima, i uspijevao je u tome. Oni su bili njegov život, a on njihova sigurnost. Imao je samo jedan zadatak, "samo" to da ih izvede na pravi put, i uspio je. Trudio se da djeca ostanu u kontaktu sa majkom, i ostala su. I ona je čovjek, i ima pravo na greške, a s druge strane, možda ih je previše voljela da bi ih povela sa sobom u neizvjesnost u kakvoj je ona živjela. Iako je izabrala novi život, znala je kome ostavlja
djecu.

Biti samohrani otac nije lako. Svaki roditelj postavlja temelj budućnosti djece o kojima se skrbi, a ljubav je najčvršći temelj koji im se može dati.

Budite uzor svojoj djeci. Ne štedite na ljubavi, jer se ne može potrošiti. Nikada nemojte dozvoliti da napravite nešto čega bi se Vaša djeca sramila jednog dana. Nije dovoljno dijete roditi, dijete treba odgajati. Postoje roditelji koji se ne bi trebali takvim imenom zvati, ali i ljudi koji su toliko dobri da se pred njihovim djelima možemo samo nakloniti s poštovanjem, kao što sam i ja to učinila dok sam slušala ovu priču.

Dragi prijatelju, hvala ti na njoj. Poklon koji sam dobila od "Tebe" dijelim sa našim čitateljima, jer dobra djela ne bi trebala ostati skrivena.

Hvala ti što si iznad svega ČOVJEK!

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.