'Ja nisam fotograf iz New Yorka. Ja sam fotograf iz Dužica. Ne želim se lišiti tog blata i magle'

Ivan Posavec, jedan od najboljih hrvatskih fotografa, majstor portreta i autor nekoliko knjiga, koji je sjajno dokumentirao duh osamdesetih i novoga vala, a kasnije i pitoreskne likove tranzicijske Hrvatske, objavio je monografiju “Zemljaci”, u kojoj je donio presjek svojeg 45-godišnjeg rada. Monografija je raskošna, ima 300 stranica i tiskana je u izdanju ULUPUH-a, a Posavec je u njoj objavio nekoliko različitih serijala, od rodne Dužice pa do fotografija na kojima je dokumentirao promjene u društvu zadnjih desetljeća. Diplomirao je fotografiju i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti, zatim magistrirao u Beogradu, a objavljivao u Danasu, Startu, Svijetu, Globusu, ljubljanskoj Mladini, Našim danima i mnogim drugim listovima bivše zemlje i Hrvatske. Cijeli radni vijek proveo je u Gloriji, najviše kao urednik fotografije, a u svojem je radu njegovao dvije linije - reportažnu, tzv. novu “life” fotografiju i umjetničku fotografiju.

Express: Koja je bila ideja vaše nove monografije ‘Zemljaci’ i po kojim ste kriterijima izabrali fotografije? Jeste li htjeli ravnomjerno prikazati presjek svojeg cjelokupnog rada ili ste ipak željeli naglasiti određene teme?

Dosad sam objavio nekoliko knjiga. Moju prvu knjigu objavio je Foto savez Jugoslavije 1984., kad sam od njih dobio godišnju nagradu za fotografiju. Za mene je u tom trenutku ta knjiga bila jako važna jer je bila prva i prikazala je presjek mojeg dotadašnjeg rada. Druga knjiga je bila o Međugorju, a tiskala ju je početkom devedesetih talijanska izdavačka kuća Acantus. Treća je bila moja prva monografija, a izašla je u izdanju EPH Art. U njoj je bilo objavljeno puno materijala jer sam htio obuhvatiti sve što sam dotad radio. Četvrtu ‘Horizonti/Dolje tvrdo, gore visoko’ tiskala je MeandarMedia i u njoj sam objavio seriju panoramskih fotografija. U ovoj petoj knjizi ‘Zemljaci’ krenuo sam od Dužice, a u ostalim poglavljima objavljene su fotografije koje dokumentiraju promjene u društvu. Ta se knjiga razlikuje od drugih po tome što su u njoj prvi put objavljene i neke još neviđene fotografije, koje sam snimio kao klinac.

Express: U knjizi je objavljeno mnoštvo fotografija snimljenih u Dužici, malome mjestu pored Siska, koje su hommage vašem rodnome mjestu, ljudima i načinu života u toj sredini. Koliko je ta sredina utjecala na vas?

Jako puno! Zato sam u knjizi želio objaviti i te rane fotografije nastale u Dužici kako bi se vidjelo da je ta sredina bila presudna za mene i moj rad. Između tih mojih prvih i zadnjih radova gotovo nema razlike. Naravno, na fotografijama iz kasnijih godina vidi se iskustvo i zrelost, ali i u njima se vidi genetska povezanost s Dužicom. Ja sam kao klinac otišao iz Dužice i cijeli sam život proveo u Zagrebu, na asfaltu, ali bez obzira na to, u meni su ostali obiteljsko naslijeđe i duh Dužice. Ja nisam fotograf iz New Yorka. Ja sam fotograf iz Dužice. Kako idu godine, tu liniju sve više potenciram, radim serije fotografija u Dužici, tamo dovodim određene modele, ljude, snimam... Ne želim se lišiti tog blata, magle i slojevitih pejzaža.

Express: Počeli ste još u bivšoj Jugoslaviji, potkraj sedamdesetih, i u monografiji su zastupljene neke fotografije kojima se referirate na vrijeme socijalizma, od snimki Titovih skulptura, preko skupova sa zastavama i natpisima ‘Odlučni smo na Titovom putu’ i ‘Bratstvo i jedinstvo’ do scena s radnicima i ‘običnim’ ljudima iz tog razdoblja. Kako pamtite to vrijeme?

U socijalizmu smo svi bili odgajani u tom duhu, barem na van, a doma smo se krstili i išli u crkvu, netko više, a netko manje. U školi je bila jedna priča - svi smo bili u pionirima i veličao se Tito, a kod kuće se slušalo Deutche Welle i Grgu Zlatopera s Glasa Amerike koji su donosili malo drukčije informacije. Kako smo odrastali, slušali smo Radio Luxemburg, koji nas je glazbom uvodio u neki novi svijet. Gotovo svaka obitelj u Hrvatskoj ima veliki problem: moj djed s majčine strane poginuo je u partizanima, a njegov brat je bio u njemačkoj vojsci i imao je poslije rata njemačku mirovinu. To je naša sudbina. Oni koji se nisu slagali sa sistemom otišli su u emigraciju, no drugi su ostali i naučili su živjeti u skladu s pravilima tog sistema ili bi završili u zatvoru. Nisu svi mogli otići u emigraciju i odande pričati budalaštine. Mi smo u Dužici imali konkretan život i zemlju, što je za mene bilo jako bitno. Nije bilo šanse da odem u emigraciju i kažem: ‘Tko vas jebe!’, jer su na toj zemlji rasli kukuruz, pšenica, paradajz... Odluku o samostalnoj Hrvatskoj mogli smo donijeti tek onda kad su se u cijeloj Europi počele događati društvene promjene. No čovjek je trebao odrasti da bi to sve shvatio.

Express: Možete li na temelju iskustva reći koje su bitne razlike između fotografije i načina rada u zadnjoj fazi socijalizma u bivšoj Jugoslaviji i danas u samostalnoj Hrvatskoj?

Komunizam je sve više popuštao i polako nestajao te se stvaralo nešto novo. To novo vrijeme sa svim svojim ludorijama specifičnim za tu zadnju fazu komunizma bilo je vrlo poticajno za fotografe. Ako smo se željeli baviti tim poslom, morali smo pronaći načine i modalitete života i rada u tom vremenu, odnosno trebali smo naučiti živjeti i funkcionirati po ondašnjim pravilima. Ja sam o svakom tom razdoblju pričao na svoj način - iskreno i pošteno. Iskreno sam govorio o komunističkim ludorijama, o ratu, kad smo bili egzistencijalno i fizički ugroženi, ali i o svim našim ludorijama tijekom tranzicije i preobrazbe društva i ljudskih karaktera, kad su ljudi hvatali pozicije i lovili u mutnom tijekom privatizacije. Mislim da sam dobro dokumentirao to vrijeme.

Express: Iz toga razdoblja poznati su vaši vrlo pitoreskni portreti političara, gospodarstvenika te svih drugih zvijezda i meteora hrvatske tranzicijske i posttranzicijske zbilje. Jesu li vam likovi bili inspirativni za fotografiranje?

To je bilo fenomenalno vrijeme za art, ali ne i za ljude. Nije bilo lako proživjeti i preživjeti traumu rata, ali je bilo uzbudljivo snimati - to doba bilo je idealno za fotografiju. Na sceni Hrvatske pojavila se šarolika lepeza raznih muljatora, koji su ušli u sve pore života, od bivših komunističkih političara i tranzicijskih mahera do novih političara iz samostalne Hrvatske. Premda su se Hrvati na referendumu 1991. godine opredijelili za samostalnost, kojekakvi mutikaše bavili su se proizvodnjom neprijatelja i stvarali mutež u svoju korist. Društvo se komešalo, a taj metež uopće nije bio profinjen. Svi su mislili da trebaju dobiti više. Stare vrijednosti su se brisale pod mus, a druge su se stvarale bez ikakvog pokrića. Siroti ljudi su ostajali bez posla i nisu znali kamo bi krenuli. Bivši socijalistički direktori samo su se preobukli u druga odijela, a zapravo su nastavili mešetariti i muljati da bi mogli kupiti, uzeti i oteti. Vratili su se i emigranti koji su u emigraciji uštedjeli neki sitan novac, a ovdje im je omogućeno da kupuju tvrtke i zarađuju s lakoćom. U cijeloj toj ludnici bilo je najmanje poštenih ljudi. Pošteni i vrijedni ljudi nisu bili na cijeni. To je bila luda kazališna predstava, neviđeni film. Upravo ti muteži bili su predmet mojeg interesa. Neki od tih komedijaša su nestali, više ne postoje i mladi ljudi ih uopće ne znaju. Možda bih trebao objaviti knjigu portreta tih muljatora, kao dokument jednog vremena. No pitanje je trebamo li se uopće sjećati tih likova?

Express: Na vašim fotografijama uvijek je prisutna doza humora i ironije, posebno u odnosu prema tim živopisnim likovima koji su se tad šetali hrvatskom pozornicom. Kako ste uspijevali pronaći tu vedru stranu?

Ljudski je uvijek težiti optimizmu. Nisam htio nabrijavati negativnosti i mračnu stranu jer bih onda završio u nekoj ustanovi. Doživio sam u životu predivne stvari, ali imao i traumatična iskustva, kad sam se nalazio na rubu, pred zidom. Optimizam je dio mojega duha i karaktera. Kako drukčije možemo opstati? Stvari nisu bile jednostavne upravo zbog tih mutikaša koji su nas dovodili do ruba egzistencije. Tim mutikašama ne odgovara pravno čista situacija i pravila EU jer uvijek žele nešto zamutiti i maznuti. To se događa na svim razinama, ne samo u politici, nego i u obiteljskim odnosima, dakle svi nešto mute jer svi imaju neke svoje interese. Kad sve to vidiš, onda taj mutež pretvoriš u optimizam.

Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 25. rujna