Olga (32) pobjegla je s djecom i majkom iz pakla Mariupolja. Muž joj je preminuo u bolnici nakon što im je bombardirana kuća. Sinčića je spasila iz ruševina. Lice mu je puno ožiljaka
PAKAO U UKRAJINI
Ispovijest preživjele Olge: Bila sam sigurna da ću umrijeti u Mariupolju, ali ne i kako...
Mariupolj je u blokadi gotovo dva mjeseca. Dva duga mjeseca neprekidne patnje, gladi, žeđi, straha i smrti. Sad je tamo pravi pakao. Gotovo cijeli grad je uništen, a žene s djecom još se ne mogu evakuirati. Ruska vojska ne dopušta humanitarnu pomoć, a samo Bog zna kad će se ovo završiti.
Olga (32) iz Mariupolja s obitelji je proživjela pravi pakao. Već od početka ožujka cijeli je grad bio u krvi. Nije bilo grijanja, plina, svjetla, mobilne komunikacije, dodira s vanjskim svijetom. Olga i njezin suprug Ženja, majka i troje djece Saša (7), Liza (6) i Vanja (11 mjeseci) tad se nisu uspjeli evakuirati te su bili prisiljeni ostati u opkoljenom gradu.
- Naš kvart su počeli bombardirati iz višestrukih raketnih sustava. Kad su granate doletjele u susjedne kuće, postalo je jasno da trebamo bježati. Znamo da je grad zatvoren i otišli smo prijateljima u centar. Mislili smo da je tamo mirnije. Prva tri dana izdaleka su se čule eksplozije. Iznad nas je kružio bombarder. A mi smo samo očekivali da vidimo hoće li bomba pasti na našu kuću - govori Olga.
Prvi udar
Obitelj je stalno slušala eksplozije, na koje se nije bilo moguće naviknuti. Kad bi se smirile, Olgin suprug pokušavao je izaći u dvorište do automobila kako bi djeci napunio telefone i tablete. Tako je bilo i ovaj put.
– Doručkovali smo. Ženja je rekao da dok je tiho treba otići do auta i djevojkama napuniti tablete za navečer. I onda je sve počelo drhtati, zidovi su teturali, sekunde prolazile i shvatila sam da je ovo kraj. To je to. Na nas je iz zraka bačena bomba. U mutnoj svijesti vidim da su Saša i Liza na sigurnom, mislim si gdje su Vanja, Ženja i mama. Trčim u sobu na ruševinama. Ukočila sam se. Vidim majku, krvava je, vrišti. Vidim Vanju. Leži na podu, sa staklom, prašinom, kamenjem i prozorskim okvirom ravno na njegovu licu. Leži zatvorenih očiju - ispričala je žena.
U tom trenutku Olga je pomislila da je kraj. Mislila je da joj je sin, koji je imao nepunih godinu dana, poginuo. Ali dogodilo se čudo.
- Skidam sa sina okvir prozora, a on šuti. Tad sam počela vrištati. Oči su mu zatreptale. Živ, moj dječak je živ. Sav u staklu, krvi, očiju prekrivenih prašinom i malim komadićima stakla. Uzimam ga u naručje, pomažem majci da se oslobodi ruševina. Glava joj je bila probušena - prisjeća se Olga.
Nakon što se žena uvjerila da su joj sva djeca i majka živi, počela je tražiti supruga koji je trenutak ranije izašao u dvorište.
- Mislila sam da se, ako nije odmah dotrčao k nama, onda dogodilo nešto loše. Oko nas su ruševine, bombarderi nastavljaju letjeti iznad nas i dalje bacaju bombe. Vrištim njegovo ime. Vidjela sam da pokušavaju izvući Ženju ispod našeg auta. Ne pomiče se. Trčim njemu, vičući da će sve biti u redu, da ga volim. Promrmljao mi je da odem s djecom na sigurnije mjesto - ispričala je.
Žena je s majkom i djecom odmah otišla u podrum kako bi spasila njihove živote jer eksplozije nisu prestajale i svake sekunde bombe su mogle ponovno pasti.
- S djecom silazimo u podrum. Liza plače i kroz tutnjavu aviona koji lete iznad nas čujem kako se okreće bratu i pita me zašto su mu oči zatvorene. Pitala me je li umro i zamolila ga da se drži i da ne umre. A onda je rekla da ga voli. Cijelo to vrijeme nisam znala je li moj Vanja ozlijeđen jer je pao s visine od udarnog vala - rekla je.
U podrumu je Olga pronašla krpu, pljunula u nju te pokušala sinu protrljati oči i maknuti komadiće stakla. Stavila ga je na jaknu i pokušala provjeriti miče li nogice, a bombe su i dalje padale. Ali još nije znala kako joj je suprug.
- Nisam mogla više čekati, bila sam jako zabrinuta za Ženju. Izašli smo iz podruma. Sve okolo je uništeno. Vidim policijski auto, voze mog muža. Trčim za njim. Cijela ulica je zatrpana, kuće uokolo gore, ceste su zatrpane pločama i staklom. Ulice, koje su ujutro bile netaknute, jednostavno su nestale. Bila sam bosa, bez cipela, sin mi je u naručju. Ulazimo u auto - nastavila je.
Olgine kćeri ostale su s bakom čekati drugi policijski auto. Na putu je njezin suprug odgovarao na pitanja policije, zbog čega je Olga bila jako sretna. Mislila je da će sigurno preživjeti. Stigli su u bolnicu koju su bombardirali. Preko njih su letjeli projektili.
Razrušena bolnica
- Sva mu je kapa bila u krvi. Mislila sam da ima rana i da ih treba zašiti. Trčim niz hodnik, svuda je smrt. Poluživi ljudi leže u hodniku, neki na podu, neki na kolicima. Bez ruku, nogu, bez dijela glave. Netko plače. Netko vrišti. Pronaći liječnika nije bio lak zadatak. Liječnik je pregledao sina. Sve je cijelo. Oštećena meka tkiva. Na licu ima puno krhotina stakla (sad su tamo ožiljci). Tad sam osjetila malo olakšanje. Izlazim u hodnik, vidim kolica, na njima je moj muž. Dolazim i bojim se vidjeti neizbježno - kaže Olga. Čula je da Ženja odgovara doktoru da može pomicati noge, ali ne i ruku. Malo se smirila i vikala mu da ga voli. On se ljutio i škrgućući zubima rekao da ode djeci. Tad su kroz vrata utrčale djevojčice s bakom, a Ženja je odveden u operacijsku salu. Tad ga je vidjela posljednji put.
Olga je bila sigurna da će svi umrijeti. Svaki dan su živjeli s tim osjećajem od kojeg nisu mogli nigdje pobjeći.
- Sjedimo na podu u hodniku. Mami curi krv iz glave, ona klizi niz zid. Vičem da se osjeća loše. Dotrčali su liječnici. Zašili su joj glavu i ruku. Rečeno nam je da idemo na drugi kat, gdje u prolazu hodnika možemo čekati da djeca ne vide sav taj užas, krv i bol - priča Olga.
Taj hodnik bio je mračan i hladan. Neki stari madraci ležali su uza zidove s obje strane. Na njima su bili ljudi. Oko njih su ležali ranjenici, netko se molio, netko je pričao o ratu. Onda se vratila majka, zašili su joj sve rane.
- Htjela sam saznati kako je Ženja. Liječnik mi je objasnio kako doći do operacijske sale. Kroz prijelaz sam morala brzo trčati i sagnuti se zbog stalnoga granatiranja. Usput sam se sjetila da smo prije nekoliko godina išli ovdje, u ovu bolnicu. Muž, kći i ja. Ovdje je radio jedan od najboljih ORL liječnika u gradu. Nigdje nema prozora. Trčim po staklu u čarapama. Tamo je kaos. Nisu me pustili unutra, rekli su mi da se ne miješam - kaže Olga.
Navečer je Olgina majka saznala da je Ženja operiran i u bolnici, ali supruga je bila jako tjeskobna. Avioni su cijelu noć bombardirali bolnicu. Operacijska sala je potpuno uništena.
- Jasno se sjećam kako sam djevojkama rekla da stave kape i kapuljače, tad mi se iz nekog razloga činilo da je to jako potrebno. Djeca su se uplašila. Pucali su ravno na nas. Zidovi su se tresli. Još jedan udarac, palo je staklo u hodniku, još jedan i u dvoranama iza naših leđa. Prozori su se lomili sa zidovima. Jedna od kćeri me tad pitala: 'Mama, hoćemo li sad umrijeti?'. Iskreno sam joj rekla da stvarno ne znam. Nisam se bojala. Tad sam zamolila Boga da nas sve uzme odjednom. Odmah. Tako da nitko ne pati. Da ne umiremo u mukama. Da ćemo umrijeti, bila sam sigurna, nisam bila sigurna kako. Bojala sam se da ću ostati, a djeca ne - prisjeća se žena.
Preživjeli su tu noć. Trebali su saznati kako se Ženja osjeća. Odlučili su da će Olgina majka otići liječniku da sazna kako se osjeća.
- Sjedimo na podu. Hladno. Sve okolo prožima miris krvi. Dojim Vanju. Na kraju hodnika vidim majku. Zamolila me da sina dam na nekoliko minuta djevojci koja je živjela s nama u bolnici, a mi smo izašle na hodnik. Mislila sam da će moja majka reći da je suprug živ, ali da neće moći hodati. Ali nakon toga čujem njezine riječi: 'Olja, našeg Ženje više nema. Umro je, Olja... Umro je jučer... Ali doktor nije htio priznati jer smo bili u užasnom stanju' - govori Olga.
Nemoć i delirij
Olga se ne sjeća sljedeća tri dana. Njena majka kaže da je bila u deliriju, da je zvala muža i molila ga da opere djecu. Tad je u bolnicu došla vojska i dala ljudima hranu. Ali Olga nije mogla ništa jesti, a i hrane nije bilo puno. Djevojčice su dobile kolačiće i slatkiše. Pojele su ih. Bolnicu su bombardirali još danima i noćima iz aviona.
- Jednog dana utrčala je djevojka s djetetom u naručju, imao je problem s nogicama. Ja sam pomislila da je to čudno jer je beba živa, a ona toliko plače. Kasnije sam saznala da je i njihova obitelj bila pod zračnim napadom, jedno dijete je spašeno, a dvoje mrtvi izvučeni iz ruševina. Zaboljelo me. Za sebe, za Ženju, za nju, za djecu kojima su oduzeli živote.
Boljelo me što me nije bilo kad je otišao. Nisam ga mogla držati za ruku, kao što me je držao kroz život. Boljelo je što je ležao sam i umro uz zvuke bombi i eksplozija. Nisam vidjela Ženju mrtvog. Živ je. Za mene je on živ, završava svoju priču Olga.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
