Jedna mi je Gospođa iz Zagreba, koja sada živi u Australiji zahvaljujući meni, pričala o iskustvu kliničke smrti. Tunel, prisustvo nekoga uz sebe, jarka svijetlost, velika lijepota, susret sa svojom pokojnom rodbinom, prijateljima. Nije vidjela nikoga od svetaca, Isusa, Majke Marije ni Boga. Kada je htjela otvoriti vrata da ode u prekrasan vrt sa prirodom i bojama koje nema na Zemlji, čula je glas, koji je nazvao imenom i rekao da se vrati odakle je došla, jer nije vrijeme da ostane. Osjetila je opet bol i sreću liječnika, dok gore nije bilo ni boli, ni tuge, samo velika sreća i ljubav. Liječnicima je sve rekla što su govorili kada se je spašavali i na kraju im je rekla....vi pojma nemate, samo znate za sklap i tablete za ostalo ste jedna velika nula. Poslije tog iskustva je "vidovita" puno toga vidi, zna i mene je jako iznenadila nekim odovorima , za koje one nije mogla znati. Došla je ona u posjetu rodbini koja živi u Zagrebu i opet me posjetila i zahvalila mi na sreći u Australiji i opet me iznenadila što sve može. Ne boji se smrti je zna da je lijepša od života, na Zemlji, jer kako je rekla, da je naš duh zarobljen u tijelu, nije slobodan, zato i neki ljudi su nesretni u tužni bez ikakvog posebnog razloga, jer to je duh tužan a ne tijelo. Uh, puno toga je rekla, još se i sada naježim od svega toga....