Svaki roditelj se pita razvija li se njegovo dijete u skladu s očekivanjima za dob, a te dvojbe pomaže na Instagramu riješiti specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije
Hrvatska mama fizijatrica na Instagramu roditeljima rješava brige o pravilnom razvoju beba
Kada dijete treba samostalno sjediti, kada puzati? Je li sve u redu ako vršnjaci već hodaju, a moje dijete još ne? To su samo neka od brojnih pitanja koja si postavljaju roditelji zabrinuti za zdravlje svoje djece, a toga je itekako svjesna dr. Danijela Rašić Markota, specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije iz Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO: Dr. Danijela Rašić Markota objašnjava što je najčešće pitaju na Instagramu
Pokretanje videa...
Kako bi pomogla onima koji se bore s takvim pitanjima, ali i ukazala na važnost razvoja motoričkih sposobnosti djece, obavljanju fizičke aktivnosti te prevenciji i očuvanju zdravlja, pokrenula je profil na društvenim mrežama.
- Mama fizijatrica je moje ime na Instagram profilu iz kojeg se razvio brend. Namijenjen je ponajviše novopečenim roditeljima, trudnicama, roditeljima male djece, stručnjacima koji rade s djecom na poljima psihomotoričkog razvoja i drugima. Pokrenula sam ga tijekom pandemije kada sam uvidjela da se zbog korone djeci često odgađaju pregledi zbog temperature, izolacije, viroze ili bolesti liječnika, roditelja i slično. Tako bi, primjerice, imali dijete sa 11 mjeseci koje ne sjedi i ne puže. Zato sam odlučila pisati o tim temama da roditelji barem okvirno znaju što i kada stimulirati te trebaju li im vježbe za djecu. Naime, kod neurorizične djece ključno je s vježbama krenuti što prije, unutar prve godine života, kako bi ishod i oporavak u slučaju teškoća bio bolji - objašnjava dr. Rašić Markota čije objave na Instagramu prati više od 13,6 tisuća ljudi.
Ističe kako se pojam neurorizika veže uz moguća neurološka oštećenja koja kod bebe mogu nastati tijekom trudnoće, poroda ili postnatalno. Primjerice, djeca iz višeplodnih trudnoća, djeca koja su tijekom poroda ostala bez kisika ili djeca koja su imala perinatalnu žuticu samo su neki od mališana koje specijalisti smatraju neurorizičnima. To ne znači nužno da zaista imaju neko od neuroloških oštećenja, nego da se njihov razvoj treba podrobnije pratiti kako bi se eventualna oštećenja uočila na vrijeme.
- Pritom ne govorimo o intelektualnim oštećenjima. U svojim objavama volim povezivati medicinu i osobno iskustvo majke dvoje djece koja su sad u dobi od četiri i pet godina. Volim pisati o svakodnevnim temama, roditeljskim izazovima, rastu i razvoju djece ovisno o dobi, preprekama i kako ih savladati. Zapravo, najviše volim što živim ono što pišem i osjećam da ljudi to prepoznaju i cijene. Nažalost ili na sreću, osobno sam prošla visokorizične trudnoće, na vlastitoj koži osjetila što znači imati neurorizično dijete i vježbati s njim tako da danas jako dobro znam sve probleme i izazove koje roditelji prolaze u najosjetljivijem razdoblju roditeljstva. Suprug je također liječnik, tako da razumije moj posao kao i ja njegov, te nastojimo pomoći jedno drugom kad god možemo i biti uzajamna podrška - kaže dr. Rašić Markota objašnjavajući da ona kao fizijatar prati psihomotorički razvoj djeteta i način na koji dijete usvaja određene motoričke vještine.
Posao fizijatra je prepoznati odstupanja te propisati određene terapije i vježbe koje će pomoći poboljšanju stanja. Ističe kako je trenutačno zaposlena u Domu zdravlja Zagreb - Centar u kojem nemaju dječju fizikalnu terapiju pa radi s odraslima, ali nada se kako će se to u budućnosti promijeniti.
- Kad sam počela pisati objave na društvenim mrežama, nisam imala nikakvih očekivanja. Kako sam i sama mama neurorizičnog djeteta, pisala sam na papir miljokaze razvoja u smislu da sam zapisivala što se u kojem mjesecu u razvojnom smislu očekuje od djeteta. To mi je puno pomoglo i kad sam rodila drugo dijete te sam po istom pratila njegov razvoj, a onda sam sve objedinila u autorsko djelo „Psihomotorički razvoj djeteta tijekom prve godine života” pisano u obliku kartica za svaki mjesec. I na Instagramu sam počela objavljivati te kartice i zapanjila se odazivom roditelja - opisuje dr. Rašić Markota.
Kaže kako su joj se u početku najčešće javljali roditelji sa pitanjima o tome kada dijete treba sjediti, hodati, okretati se, puzati...
- Uvidjela sam da ljudima nedostaje informacija i edukacije u tom smislu. Promijenio se način skrbi o djeci. Primjerice, jedna mama mi se javila rekavši da ima dijete od 11 mjeseci koje ne puže i ne hoda, pa su mu kupili kacigu kako se ne bi ozlijedilo ukoliko pokuša ustati. Objasnila sam joj da je kaciga nepotrebno opterećenje za kralježnicu te da njezino dijete treba ojačati mišiće trupa, razviti zaštitne reakcije, puzati prije vertikalizacije. Uputila sam je da se javi fizijatru na pregled i dan danas smo u kontaktu. Njezino je dijete sada u trećoj godini života i danas je sve odlično. S druge strane, bilo je slučajeva da su se roditelji čudili kako im djeca ne pužu ili ne sjede, a oni ih drže na nadmadracu ili su ih ogradili jastucima. Ljudi se danas boje djecu staviti na pod, a bez toga nema kvalitetnog razvoja - upozorila je dr. Rašić Markota.
Objasnila je, naime, da je primijetila kako pojedini suvremeni roditelji iz niza razloga djeci onemogućuju normalan razvoj iz dobrih namjera. Boje se da je pod hladan ili imaju kućnog ljubimca, pa se boje djecu staviti na pod pored životinje. Ponekad dijete stave na nadmadrac da mu bude mekano. Pravilno puzanje i okretanje u takvim je situacijama nemoguće, jer dijete ne može imati ispravan oslon na rukice koje propadaju na mekanoj podlozi.
- Vidjela sam dijete od devet mjeseci koje se ne okreće i ne puže jer su ga predugo držali u njihalici i hranilici umjesto na podu. To dijete nije bilo stimulirano da se razvija. Ako žele potaknuti razvoj mališana, roditelji ih trebaju što je prije moguće stavljati na trbuh, odmah od rođenja, u budnom stanju uz nadzor. Također, djeca bi trebala što više vremena provoditi na podu. Osigurajte im prostor u kojem nema predmeta koje mogu povući na sebe ili se ozlijediti te ih stavljajte na pod kako bi se pokušali samostalno okrenuti, dignuti, puzati jer to je osnova svega - ističe fizijatrica i kaže kako su mnoge generacije također odrastale na posve pogrešnim pokušajima stimulacije kroz hodalice i slične konstrukcije.
- Izuzetno sam protiv hodalica, guralica i sličnih predmeta. Oni ne potiču hodanje, nego čine štetu. Roditelji misle da pomažu djeci nabavljajući im takve predmete, no zapravo je istina upravo suprotna. Djeca usvajaju nepravilan obrazac hodanja, većinom prohodaju kasnije i ne znaju se u padu dočekati na ruke jer nisu dovoljno razvili zaštitne reakcije. Također, nemaju osjećaj dubine prostora, a s obzirom na to da su im stopala u nepravilnom osloncu na podu, nemaju pravilan iskorak. U konačnici, u hodalici je nepravilno opterećenje kukova, tako da je riječ o nizu nepotrebnih problema - savjetovala je dr. Rašić Markota.
Kvalitetnom informacijom i osvještavanjem mogućih rizičnih ponašanja, roditelji imaju mogućnost na vrijeme potražiti stručnu pomoć i izbjeći moguće posljedice.
- Istina je da nekad priroda učini svoje i djeca kasnije kompenziraju faze koje su preskočila. Mogu se javiti blaža odstupanja koja roditelji neće ni primijetiti, a nekad je riječ o ozbiljnim poteškoćama. Valja ipak imati na umu da se teškoće uz stručnu podršku mogu ispraviti, pa tako imamo brojne primjere djece koja su imala odstupanja, no uz predani rad su ih uspjeli premostiti i danas su na istoj razini kao vršnjaci, kao da nikad nisu imali problema. Uz nedovoljnu stimulaciju ipak i danas imamo djece koja odstupaju ne samo u motorici, nego i u govoru i cjelokupnom razvoju - kaže dr. Rašić Markota.
Upravo stoga sve njezine objave usmjerene su na to da potakne roditelje na pregled kod nadležnog pedijatra, zatim po potrebi fizijatra, neuropedijatra i drugih specijalista kako bi se dijete moglo uživo vidjeti, ispitati i na osnovu toga planirati ciljanu terapiju ili po potrebi daljnju dijagnostičku obradu. Pedijatar je uvijek prvi specijalist kojem se roditelj treba javiti ako ima određenih sumnji.
- Pedijatar će po procjeni uputiti dijete dalje na obradu ukoliko smatra da je potrebna. Pritom uvijek valja slušati savjete stručnjaka, ali i vlastiti instinkt. Djecu se ne može svrstati u tablice niti ih promatrati kroz njih. One su tu da nam pokažu što je najčešće u populaciji, ali ako dijete odskače od tog prosjeka, ne znači nužno da nešto nije u redu. Na razvoj djeteta utječe puno toga i svako dijete je pojedinac za sebe te ga kao takvog treba promatrati - objasnila je dr. Rašić Markota ističući kako je najvažnija edukacija roditelja.
- Time bi se prepoznalo odstupanje i na vrijeme bi mogli potražiti pregled i mišljenje specijalista. Poznavanje razvojnih miljokaza po dobi je odlično za okvirno praćenje rasta i razvoja djeteta, ali ne smijete zaboraviti da su miljokazi samo presjek onog što je najčešće. Osobno sigurno imam uvježbanije oko i primijetim nijanse odstupanja koje možda ne bih primijetila da mi to nije struka. Ne smatram to lošim niti sam zbog toga više zabrinuta oko svoje djece. Dapače, na to gledam kao na novi izazov i nastojim pomoći djetetu ciljanim vježbama - objasnila je dr. Rašić Markota.
Sugerira roditeljima da prije svega prate svoje dijete i usmjere se na pokazatelje koji bi već u prvim mjesecima mogli sugerirati je li razvoj uredan ili postoje odstupanja.
- Primjerice, roditelji bi trebali uočiti kako dijete reagira na njihov glas, okreće li dijete glavu prema glasu roditelja, reagira li na podražaje iz okoline, javlja li se socijalni smiješak u drugom ili trećem mjesecu. To je prva faza, dok je druga faza okretanje na bok, sa leđa na trbuh i obrnuto, a potom puzanje i posjedanje. Okretanje na bok počinje obično oko trećeg mjeseca, a samostalno posjedanje između šestog i osmog mjeseca. U širim granicama do desetog mjeseca bi djeca trebala samostalno sjediti. No za bilo kakve dvojbe i nejasnoće, ne treba tražiti odgovore po internetu, od mame u parkiću ili kod prijatelja. Prva adresa je pedijatar koji će imati stručan odgovor na sva vaša pitanja te ukoliko je potrebno uputiti vas na daljnju obradu i terapiju. - zaključila je dr. Rašić Markota.