Hrvatska kultura: Od kada nas spajaju daske koje život znače?

Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku o radu profesionalnih kazališta u sezoni 2019/2020., broj izvedbi pao je za 34%, a broj posjetitelja smanjio se za 36%. Amaterska kazališta izvela su 41% manje predstava i imala 57% manje posjetitelja. Teška sezona za izvedbene umjetnosti najmanje je pogodila profesionalna kazališta za djecu.

Iako je glavni razlog smanjenja broja posjetitelja kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa, nije nepoznanica da kazališta zadnjih godina postupno gube publiku. Ali s druge strane, ona publika koja je vjerna kazališnoj sceni još održava žar ove umjetnosti. I dokle god je takvih, kazališta će držati svoja vrata širom otvorenima. 

Granice razdvajaju, kultura spaja

Još od pradavnih vremena ljudi su imali sklonost pričanja priča. Pogađate, ta tradicija s vremenom je prerasla u scensku umjetnost. Glumci koji su pjevali, plesali, govorili i recitirali zauzeli su kazališne daske i zainteresirali svakoga tko je bio spreman slušati. Kazalište je ubrzo postalo mjesto spajanja ljudi. 

Vjeruje se da kazalište bilježi svoje početke još u 6. stoljeću prije Krista i da je poteklo iz Dionizijskih svečanosti. Taj se ritual slavio pjevanjem i recitiranjem ditiramba te plesom. Prve je predstave izvodio zbor, iz kojeg se izdvajao jedan glumac, pa su postupno, s vremenom, uvođeni drugi i treći protagonist.

U Hrvatskoj se kazalište pojavilo u obliku liturgijskih drama na latinskom jeziku, ali ubrzo se popularizirala i svjetovna tematika. Hrvatska kazališna scena neće nikad zaboraviti neke od prvih velikana koji su svojim predstavama obogatili ovu umjetnost: od Marina Držića, Mavra Vetranovića i Hanibala Lucića do Ivana Gundulića, Tituša Brezovačkog, Augusta Šenoe i mnogih drugih. Danas u Hrvatskoj djeluje 160 kazališnih kuća. 

Prisjetimo se 'prvih' na hrvatskim kazališnim daskama

Dubrovnik je od 14. stoljeća bio glavno književno i umjetničko središte, s najvećom pozornicom u Hrvatskoj. Kazalište je od svojih početaka bilo na otvorenom, pa je taj trend pratila i Hrvatska. Ipak, 1612. godine prvi zatvoreni kazališni prostor dobiva Hvar. Tamošnji građani na novo kazalište gledali su kao na simbol pomirenja i mjesta susreta hvarskih plemića i pučana. 

Predstave su u početku bile na latinskom i nisu bile privlačne običnom puku, koji nije bio visokoobrazovan. Ipak, to se mijenja istaknutim djelovanjima hrvatskih književnika i pisaca, pa je tako prva predstava na hrvatskom jeziku izvedena 1840. godine. Riječ je o djelu "Juran i Sofija" Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, koji je ostao zapamćen i po držanju prvog zastupničkoga govora na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. 

Prva opera na hrvatskom jeziku, "Ljubav i zloba" iz 1846. godine, djelo je skladatelja i osnivača hrvatske orkestralne glazbe Vatroslava Lisinskog. Zbog tog djela Hrvati su se tad mogli pohvaliti da su treći narod u Europi, nakon Nijemaca i Rusa, koji je dobio nacionalnu operu. 

Praznovjerje među glumcima

Jeste li znali da među kazališnim osobljem vlada određeno praznovjerje? Vjerojatno najpoznatiji primjer praznovjerja bila bi izreka "slomi nogu", koja znači poželjeti glumcu sreću. Ali zašto se onda jednostavno ne kaže "sretno"? 

Prema jednoj teoriji, vjeruje se da tijekom predstave na pozornicu dolaze duhovi koji stvaraju situacije suprotne od onih koje glumci žele. Iz tog razloga "slomi nogu" znači da će se dogoditi upravo suprotno. Druga teorija proizlazi iz ideje da se riječ "noga" ne odnosi na pravu nogu glumca nego na kazališne zavjese. "Slomiti nogu" onda bi značilo otvoriti zavjesu i prijeći u prostor za igru, što je glumcima i glavni cilj - doći u središte pozornosti.

Još neka zanimljiva kazališna praznovjerja su: "loša generalna proba znači da će predstava biti hit", "na pozornici se ne bi smjelo nositi ništa plavo" (glasina koja je davno nastala jer je plava tkanina tad bila izrazito skupa), "nikad ne poklanjajte cvijeće glumcu prije predstave", "spavaj sa svojim scenarijem ispod jastuka da ga bolje upamtiš", "nikad ne pali tri svijeće od jedanput" (jer će onaj koji stoji do najkraće svijeće prvi umrijeti) i tako dalje. 

Hrvatska umjetnička i kulturna scena

Ipak, poznato je da kazališta, kao ni ostalih kulturnih meka, ne bi bilo bez onih koji podržavaju umjetnost i kulturu. Takozvani mecene postojali su od kazališnih početaka, a ima ih i danas - oni nesebično i izdašno daju podršku i potporu za razvoj kulturno-umjetničkih vrijednosti.

Kao tvrtka s bogatom tradicijom koja cijeni nacionalne vrijednosti, HEP već godinama pruža posebnu potporu hrvatskim kazalištima, ali i ostalim znamenitostima te kulturnim manifestacijama. U HEP-ovoj kampanji Ponosno svjetlo hrvatske kulture tako se pojavljuju Opera, Balet i orkestar Hrvatskog narodnoga kazališta. Podupiranjem mnogih projekata s područja umjetnosti i kulture, HEP pomaže umjetnicima, promovira hrvatsku kulturu u inozemstvu te se podupiru aktivnosti usmjerene na očuvanje i promicanje nacionalnih i lokalnih kulturnih sadržaja.