Hrvatska je sila koja presudne bitke gubi protiv - same sebe

Tako mali, a toliko talentirani. Volimo za sebe reći da smo najtalentiranija sportska nacija i to s pravom. Pa, ima nas tek nešto više od četiri milijuna i u kojem god se sportu pojavimo, igramo važnu ulogu.

Ako pak odlučimo 'udariti po gasu' kao u rukometu, ne izlazimo iz najužeg vrha više od cijelog desetljeća u komadu.

Od Francuske do Francuske

Biti Hrvat i istovremeno sportski fanatik u posljednjih pola godine je bilo vrlo stresno. Ponosni na sve iza nas moramo biti, našim sportskim borcima ne zamjeriti apsolutno ništa - uostalom, oni su nas doveli u situaciju da možemo na Hrvatsku nalijepiti etiketu sportske sile.

U lipnju 2016. nogometna je reprezentacija djelovala toliko moćno da nam je bilo svejedno tko će nam biti protivnik u nokaut fazi francuskog Eura.

Pa što ako nas čeka Portugal, mi smo ti koji igramo najbolje na turniru. Uistinu, na krilima Ivana Perišića i jesmo briljirali, ali ostali smo kratki u najvažnijim trenucima. Je li Portugal bio mudriji, sretniji ili je pak 'preko noći' u Francuskoj izgradio pobjednički mentalitet? 

Pet mjeseci kasnije, Hrvatska je u svom Zagrebu dočekala Argentinu u finalu Davis Cupa. Predvođena Marinom Čilićem koji je sam teniski svjetski vrh imala je savršenu šansu za nezapamćenu feštu. Marin je imao sve u svojim rukama protiv kobnog nam Del Potra, nažalost, nije ga uspio 'prelomiti'. 

Meč lopte nisu iskorištene, Marin je pao, a zatim i Ivo Karlović pred svojom publikom. Jesu li Argentinci doista bili toliko bolji i čvršći da na gostujućem terenu naprave epski preokret ili se Hrvatska preplašila velike prilike?

Sreća kao odlučujući faktor ovdje nije igrala bitniju ulogu.

Kruna sportskih frustracija Hrvatima je dodijeljena u Bercyu. Za Kauboje koje su mnogi otpisali uoči Mundijala u Francuskoj primarna ambicija je bila stići do četvrtfinala, sve poslije toga je bio bonus, tvrde iz stručnog stožera.

U četvrtfinalu čekale su nas naše nove mušterije, Španjolci. Igrajući bez većeg pritiska budući da su oni bili favoriti i važili za momčad koja pretendira za odličja, uspjeli smo izboriti polufinale gdje nas je čekala Norveška. U jednoj 'ludoj' utakmici djelovali smo dostojno finala pa dobili savršenu šansu za izboriti ga.

Pogrešno razmišljanje unazad

Sedmerac Zlatka Horvata nije poljubio mrežu, a kako to već kod Hrvatske u sportu biva - teško prevladavamo instantni šok (glavni podsjetnik: nogometni Euro 2008. protiv Turske). U redu, penal je promašen, ali nije kraj svijeta.

Kao što nije bio ni 2008. na Prateru nakon gola Sentürka ili u Zagrebu poslije poraza Čilića...

Ali, za Hrvatsku tu uglavnom nastupa - kraj. Iako šansa za novu borbu stiže ekspresno, mi u toj borbi konstantno razmišljamo unazad.

A to, složit ćemo se, nije pobjednički stav. Pobjednički mentalitet je gledanje isključivo prema naprijed uz traženje načina kako na kraju izgurati protivnika s podija. 

To najbolje zna Mirko Filipović koji je u Saitami poput zvijeri razbacao svoje nesretne rivale. Umor, bolovi i mentalna potrošnja sastavni su dio svake sfere života. Kako nama, tako i drugima. Može poslužiti kao alibi, no alibiji mirišu strahovito gubitnički.

Ako su Portugal, Argentina i Norveška imali 'sreće' protiv nas, kako onda nazvati subotnje slovensko čudo u Parizu?

Nesrećom? Zvuči neozbiljno uz manjak respekta prema protivniku koji nam je očitao lekciju iz mentaliteta. 

Hrvatska prvo mora naučiti 'pobijediti' - Hrvatsku

Retrospektivno gledajući kroz posljednjih osam mjeseci događanja u našem reprezentativnom sportu, mi smo sebi sami najteži protivnici.

Sve bitke koje su se 'lomile' kroz psihu, gubili smo kolektivno. Stoga, pogrešno je prozivati pojedince jer nitko nema čarobni štapić.  U trenucima gdje tijelo prestaje slušati mozak, možda bi nam pomogao mobilizacijski govor Ivana Balića. 

'ZABORAVITE SVE ŠTO JE BILO PRIJE!'

Nonšalancija i mlakost se ne opraštaju.