Andrej Plenković traži stabilnost za svoju Vladu, iako je upravo HDZ četiri godine destabilizirao, uglavnom na ulici, SDP-ovu vladu, a onda nedavno srušio svoju vlastitu Vladu. Stabilnost u režiji HDZ-a je opasna.
Svi su obećavali reforme, pregovarali o reformama, zaklinjali se u reforme.
To je sada prošlost. Reforme smo prožvakali i ispljunuli. Nova mantra je - stabilnost.
Andrej Plenković želi stabilnu Vladu. Radimir Čačić s prebjezima daje potpise za stabilnu Vladu. Krešo Beljak kaže da mu je želja "dobiti stabilnu Vladu". To isto žele i predstavnici manjina. HDZ tvrdi da je Most "ključan za stabilnu Vladu", iako se njegovi čelnici o tome nisu previše izjašnjavali. Ali dobro, Božo Petrov je za prošlu Vladu govorio da je "stabilna" i da će sigurno opstati pa vidimo što se dogodilo.
Dakle, stabilnost je ono što Plenković traži i stabilnost je ono što su mu mnogi spremni ponuditi.
Čak i Zoran Milanović koji je bacio koplje u trnje i ostavio HDZ i Most da se neometano dogovore.
Bizarna logika
I to je sad prilično bizarno. Stabilnost na vlasti traži upravo ona stranka, dakle HDZ, koja je pune četiri godine - manje institucionalnim, više izvaninstitucionalnim metodama - destabilizirala bivšu SDP-ovu Vladu. Preko stožera i šatoraša, na ulici i u kolonama, u intervjuima i s govornica, HDZ je rušio i destabilizirao Milanovićevu vladu, premda su mnogi smatrali da je upravo u ono doba izlaska iz krize i gospodarskog oporavka stabilnost Vlade bila izuzetno bitna.
HDZ-u i njegovim jatacima to uopće nije bilo bitno. Dapače.
Ali to čak nije sve. HDZ nije samo destabilizirao SDP-ovu, nego i svoju vlastitu Vladu. Nakon samo četiri mjeseca na vlasti krenuo je u rušenje vlastitog premijera, a time i Vlade, prijetio preslagivanjem u Saboru i na koncu - i opet u presudnom trenutku financijske konsolidacije države - doveo do pada Vlade i prijevremenih izbora.
Kakvog prava HDZ ima tražiti stabilnost za svoju Vladu?
Tražiti je čak s druge strane političke barikade, kao i od nacionalnih manjina, samo kako bi neutralizirao neposlušni Most koji je ipak, za razliku od njega, tražio opstanak prošle Vlade.
Tražio ju je čak i sam Andrej Plenković, da bi sada u HDZ-u vjerodostojno zasjeo s kolegama koji su Karamarka podržavali u rušenju te vlade.
Što nam ta stabilnost uopće garantira?
Pogubna stabilnost
U dva navrata kad je HDZ uživao stabilnost na vlasti - pod Franjom Tuđmanom i Ivom Sanaderom - dogodile su se najveće pljačke, kriminal, kršenja zakona i Ustava, ljudskih prava i demokratskih uzusa.
Proteklih godinu dana, dakle u uvjetima nestabilne Vlade, krenula je klerikalno-desničarska kulturna revolucija koja je poharala medije, nevladine udruge, kulturu, kurikularnu reformu, Filozofski fakultet, čak i Ustav, a dogurala je eto do harange protiv pobačaja.
Ako se formira stabilna Plenkovićeva Vlada, hoće li se s time nastaviti, hoće li se cementirati postojeće stanje ili će se krenuti popravljati štetu liberalnom građanskom društvu?
U razdoblju nestabilnosti bilo je moguće, nekada čak i svrsishodno, vršiti pritisak na vlast da smjenjuje ministre, mijenja odluke, zaustavlja procese, mijenja društvenu klimu. Jer, da se ne zavaravamo, vlast je ta koja diktira tempo i ohrabruje razne društvene skupine: od klerikalnih udruga, preko obrazovnih nazadnjaka do filoustaških nostalgičara.
Što nam, dakle, nudi Plenkovićeva stabilnost?
Ne zaboravimo, stabilnost vlasti ima Orbanova Mađarska pa se ne može reći da bi baš ta zemlja trebala biti nečiji uzor. Kao što je bila Tomislavu Karamarku.
Vlada bez opozicije
Upravo je Karamarko priželjkivao dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru i totalno uništenje opozicije, pa je nije uspio dobiti. Ali Plenković sada preuzima vlast s dvadeset mandata više od SDP-a, s razbijenom Narodnom koalicijom čiji predstavnici daju potpise HDZ-u, bez šefa oporbe i s Božom Petrovom koji traži fotelje i utjecaj, ali je zadnji koji će rušiti Vladu o kojoj ovisi.
Bit će to, grubo rečeno, Vlada bez opozicije.
Uglavnom, stabilnost može biti poželjna samo onda kad nije (auto)destruktivna.
A HDZ, stranka još vruća od destabiliziranja SDP-ove i rušenja svoej vlastite Vlade, skupa s Andrejom Plenkovićem nije ničime pokazala da zaslužuje povjerenje da joj svi dolaze na noge jamčeći stabilnost.
Čak se i SDP opet predstavlja kao nekakva konstruktivna oporba, što god to značilo.
Mantrom o nekakvoj stabilnosti, nakon godinu dana formalnog nereda u pozadini kojeg je dirigirana vrlo definirana svjetonazorska revolucija, Plenković kao da želi hipnotizirati političku i javnu scenu.
HDZ traži stabilnost koju nije sam bio spreman drugima dati. Što je zapravo očekivano za stranku koja od početka vjeruje da je Hrvatska njezino vlasništvo koje ona tek povremeno posudi nekom drugom.
