Željko Glasnović sudjelovao je ovoga vikenda na skupu njemačkih neonacista. Bruna Esih žali se da je zbog Plenkovića nazivaju nacistom i fašistom. Ali tko se druži s nacistima, riskira da ga se naziva nacistom.
Nije vijest da se Željko Glasnović ovoga vikenda ukazao na skupu NPD-a, njemačke ekstremističko desne strančice. Vijest je da unatoč tome nije želio javno priznati da je neonacist.
Kao što je još veća vijest da nije izričito htio izjaviti da - nije neonacist.
U razgovoru s novinarom Deutsche Wellea Srećkom Matićem ovaj saborski zastupnik koji je svoje službene materijale na skupu pomiješao na neonacističkom propagandom tražio je sve moguće načine da izbjegne izričiti odgovor na više puta postavljeno pitanje: "Ako ste došli na skup neonacista, jeste li onda i vi neonacist?".
"Ja bih rekao, mladi gospodine, da vi baš niste prosvijetljeni", u prvom pokušaju je odgovorio Glasnović. "Pitate neka provokativna pitanja, to sa mnom ne pali".
Novinar je probao opet: "Ja vas pitam da odgovorite s da ili ne". "Jesam li ja šta?". "Neonacist". A kaže Glasnović: "Jesam li ja igdje polagao ustašku zakletvu?".
"Ja vas samo pitam...", nije se dao novinar. "Pa nemojte bit, nemojte bit...", mulja Glasnović. "Je li odgovor tako težak?", inzistira novinar, a Glasnović završava: "Pa feldmaršale, ja sam hrvatski patriot koji se borio za hrvatsku državu, a ne za nekakvu komunističku satrapiju".
I to je bilo sve.
Nije priznao da je neonacist. Ali nije rekao ni da nije neonacist.
Tko zvuči kao nacist...
Što je doista bizarno: tko se druži s neonacistima, obraća se neonacistima, zvuči kao neonacist, onda bi se doista mogao nazvati neonacistom. Čak i ako ne želi priznati da jest.
A još više ako odbija demantirati da je neonacist. Kao da je to doista tako teško. "Nisam neonacist". Evo, zvuči jednostavno.
Pa ipak, Glasnović se potrudio da to zvuči jako komplicirano.
Čak je spomenuo ustaše, čime je nesvjesno srušio dogmu koju šire filoustaše, prema kojoj da ustaše nisu bili nacisti i fašisti. Iako su se borili uz naciste i fašiste, dobili državu s fašističkim i nacističkim pokroviteljstvom...
A evo, sad ih je Glasnović stavio u isti koš. Znači, demantirao je javno da je ustaša. Ali ne i da je neonacist.
Zbog čega je, pobogu, Glasnoviću tako teško jasno i glasno reći je li ili nije neonacist? Kad mu nije teško jasno i glasno reći mnogo toga što ne inače ne bi smio po Ustavu, zakonu i civilizacijskim normama?
Bruna "Goebbels"
Ovaj Glasnovićev istup nadovezao se na prošlotjedni nastup Brune Esih na aktualnom prijepodnevu u Hrvatskom saboru. Nakon što je premijer Andrej Plenković rekao da bi se "u nekim drugim vremenima u nekim drugim zemljama mogla kandidirati za ministricu narodnog prosvjetiteljstva i propagande", neizravno usporedivši Esih sa zloglasnim Josephom Goebbelsom, zastupnica je optužila premijera da prema njoj širi govor mržnje.
Pa izjavila: "Pitam premijera hoće li se smatrati odgovornim što širenjem mržnje prema zastupnici otvara mogućnost da me na ulici vrijeđaju i kažu mi da sam nacist ili fašist".
Brunu Esih, dakle, smeta takvo tituliranje, kao što bi zapravo i trebalo.
Neobično je, međutim, što to smeta zastupnicu koja u stranci i saborskom klubu sjedi Glasnovićem i Zlatkom Hasanbegovićem: prvi se druži s neonacistima, drugi je pozirao s crnokošuljašima i s ustaškom kapom te otvoreno negira antifašizam.
Zar Bruna Esih doista misli da će se tek nakon Plenkovićeve verbalne pljuske izložiti opasnosti da je nazivaju nacistom ili fašistom?
Ako ništa drugo, pohvalno je da je takve optužbe smetaju. Da to još uvijek smatra uvredama. No u tom slučaju trebala bi poraditi na svom imidžu, kao i o društvu u kojem se kreće na političkoj sceni.
Uvreda patriotima
Željko Glasnović sebe naziva hrvatskim patriotom, vrijeđajući time sve prave hrvatske patriote koji ne misle da se druženje s neonacistima i vrijeđanjem Republike Hrvatske najbolje iskazuje ljubav prema domovini. On time posredno vrijeđa i Brunu Esih.
Nije li zastupnici palo na pamet da bi je zbog Glasnovića, pa i Hasanbegovića, a ne zbog Plenkovića, mogli nazivati fašistom i nacistom?
Nažalost, Glasnović i Esih više pate na terminologiju nego na sadržaj svog političkog djelovanja, na svoju retoriku, pa poruke i okruženje.
Fašizam i nacizam danas dolaze u raznim oblicima, a ne samo u udžbeničkoj definiciji iz perioda prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Retorika, politika, rušenje ustavnih normi, nacionalizam i govor mržnje, huškanje i verbalno nasilje protiv protivnika i nepodobnih, slijede povijesne obrasce i vode Hrvatsku u lošu prošlost.
Možda bi se Esih i Glasnović bolje osjećali ako se ne bi nazivali neonacistima i fašistima. Nažalost, nama to ne bi previše pomoglo.
