A sportski direktor Jens Andersson je, gle čuda, umjesto da poštuje najboljeg strijelca i asistenta Hajduka iz prošle sezone, zatražio više poštovanja od novinara
Gigi je prije svih poštovanje morao iskazati J. Andersson
Nezadovoljan i razočaran, Ivan Vuković počastio je na odlasku s Poljuda Igora Tudora epitetom 'veliki igrač - mali trener i čovjek'. I nije ni prvi ni zadnji koji je opalio po treneru ili čelnicima kluba čim bi na cesti prošao tablu Split. No za razliku od nekih prethodnika koji su gađali u sridu, popularni Giga je čini se promašio metu. Možda Tudor i snosi dio krivnje, no sigurno ne najveći dio. Jer, niti je Tudor kriv što Hajduk nema hrpu eura za njegovu plaću, niti je naredio drastično pomlađivanje momčadi, zbog čega su na koncu on, Blažević i Maloča ispali kolateralne žrtve.
Vukovića najviše boli što se prema njemu u zadnje vrijeme nisu odnosili s dužnim poštovanjem, nego su ga praktično natjerali na odlazak. Poštovanje mu je prije svih morao iskazati sportski direktor Jens Andersson. A on je, gle čuda, umjesto da poštuje najboljeg strijelca i asistenta Hajduka iz prošle sezone, zatražio više poštovanja (respekta, kako to on kaže) od novinara (!?), koji su se, zamislite, usudili na press konferenciji tražiti pojašnjenje izostavljanja spomenute trojice iz momčadi.
Ma što gospodin Andersson mislio o tome, osobno sam se (a vjerujem i većina kolega), s puno poštovanja odnosio prema Hajduku još dok se on klizao na turu po ledom okovanoj Uppsali i nije imao pojma da neki tamo Hajduk uopće postoji. Poštovao sam sve igrače, trenere i zaposlenike Hajduka koji su to zaslužili, kao što ću poštovati i njega i rezultate njegovoga rada. Naravno, kad ih i ako ih bude. S naglaskom na ako, jer ono što je do sada napravio, a tu prije svega mislim na 'transfere' juniora Eleza u Lazio, Oremuša u Izrael, te Vukovića u Južnu Koreju, baš i nisu rezultati kojima bi se čovjek pohvalio.
No na stranu Andersson, ovih dana me više muči pitanje kako ocijeniti start Hajduka u novu sezonu. Dobar ili loš? Sve ovisi tko i kako gleda na ove četiri utakmice. Onima koji uoči svake sezone od Hajduka očekuju borbu za trofeje, početak je slabašan. Na penale je izgubljen Superkup u Maksimiru, protiv Turnova nije stvorena prednost koja bi obećavala prolaz u treće pretkolo Europske lige, a prosuta su i dva boda na Poljudu protiv Rijeke... Onima pak koji prihvaćaju trenutnu situaciju kao prijelazno razdoblje, početak sezone je itekako obećavajući. Pobjede protiv Turnova i pogotovo Zadra su plod dobre i efikasne igre, dok su dva remija protiv kud i kamo skupljih i po imenima jačih momčadi Dinama i Rijeke prihvatljivi. Kad sve zbrojim i oduzmem, Hajdukov start u sezonu ispadne kao pola čaše vode - optimistima je polupuna, pesimistima poluprazna. Meni se, kao nepopravljivom optimistu, Tudorov 'dječji vrtić' sviđa. Čini mi se kako tu ima nešto na što bi se trebalo obratiti pažnju.
Više od samih rezultata oduševljavaju me Kiševe škarice, Mikanovićevi bijegovi i centaršutevi, Mujanovi driblinzi i prodori, Pašalićeva filigranska tehnika i dubinski pasovi, sve ono što odavno nisam vidio kod klinaca na pragu punoljetnosti. I sve su ih ili otkrili ili odgojili treneri u Hajdukovoj omladinskoj školi. Isti oni prema kojima se godinama nitko s drugog kata Poljuda ne odnosi s poštovanjem. A oni su svojim radom održali klub na životu svih ovih godina. I zaslužili poštovanje.