Momo je u lokalu od popodnevnih sati do jutra svaki dan, a kako to podnosi u 65. godini, kaže: ‘Prvih 40 godina bilo je teško, a sad ide sve lakše’...
VLADARI NOĆNOG ŽIVOTA
Gazda 'Kod Mome': Bio sam prvi i jedini šef Nikici Jelaviću
U velikom istraživačkom serijalu 24sata otkrivamo sve tajne noćnog života u Hrvatskoj. Kako napraviti profitabilan lokal, koliko se može zaraditi, koliki su honorari za pjevače, kako se nose s inspekcijama i policijom otkrili su nam vlasnici naših najpoznatijih klubova.
- To je surova borba za opstanak. Za otvoriti klub od 500 kvadrata, bez ikakvog programa i zaposlenika, treba vam minimalno milijun eura - rekao nam je poznati zagrebački ugostitelj Nenad Šepak. Dok su se u Saloonu okupljale poznate face i partijale do jutra, na drugom kraju grada, tamo negdje na izlasku, nicala je nešto drugačija priča.
Noćni klub “Kod Mome” često je bio posljednja postaja u izlascima Zagrepčana i onih iz okolnih mjesta, a vlasnik Momčilo Jović za potrebe kluba nabavio je vuka, zbog čega su dolazili i oni nezainteresirani za ovu vrstu glazbe. I trik s vukom je upalio, a “Kod Mome” se “hodočasti” i 35 godina kasnije. Tu je i druga strana priče, ona inspektora i Porezne uprave, koji gazde love u prekršajima. Od 188 klubova, koliko ih se nadziralo od početka 2019. do kraja rujna, kod njih 127, dakle više od dvije trećine, utvrđene su nepravilnosti.
Sjela sam u taksi i krenula kod legendarnog Mome. Simpatičan taksist nije se gasio. Ispričao mi je pola svoga života i onda zabrinuto pitao: “A što ćete vi kod Mome? Jao, to vam je rupčaga sa sumnjivim tipovima. Ma hoćete li da sjednem s vama kratko na kavu dok ne izvidite situaciju? Da se čisto osjećate sigurnije”, ljubazno će ovaj umirovljenik. Zahvalila sam se na brizi, iako sam se zapitala gdje ja to idem kad me umirovljenik želi čuvati. Na trošnoj terasi kafića danju, a noću narodnjačkoga kluba, odmah sam prepoznala gazdu i već je dojam bio sasvim drukčiji.
Vi ste gazda Momo?
Je, je, sjednite. Hoćete li što popiti?
Može, kava s mlijekom, kažem ja.
- Žuti, dođi... Hoćete li ovaj specijalitet kako ja pijem? To vam je kava s mlijekom i kockicom čokolade - kaže Momčilo Jović, vlasnik najdugovječnijega narodnjačkoga kluba u Zagrebu. Nekoliko puta se namještao u stolcu popravljajući kožnjak, tražeći udoban položaj, odgovarajući na novinarska pitanja.
Ovdje ste od 1985. Pa kako je sve to tad izgledalo i kako ste uopće počeli s ovim poslom?
Te ‘85. smo prvo ušli u najam. A kako je izgledalo? Pa okolo su bile livade, krave, svinje, kokoši i patkice. Pravo selo.
Dakle, u selu ste htjeli otvoriti diskoteku?
Prvo smo to htjeli nazvati Eldorado jer smo imali neku viziju u glavi. Bazirali smo se na zabavnjacima i rocku, ali to nije prolazilo. Te ‘85. je rijetko tko imao videorekorder u kući, pa sam od doma dofurao video, sjećam se kao jučer, crnu Toshibu, i puštali smo filmove. U to vrijeme su se pojavile videoteke, pa sam preko nekih ljudi s televizije nabavljao filmove s prijevodom koji se još nisu ni u kinima prikazivali. Ljudi su čak s djecom dolazili gledati filmove.
A onda sam nabavio pravoga vuka, pa su njega dolazili gledati.
Gdje ste nabavili vuka?
Lovci su ubili vučicu i ostali su vučići. Tako sam ja jednog uzeo k sebi. Imao sam ga do nekih godinu dana, pa mi je susjedima poklao sve kokoši i patkice. Svako malo morao sam kupovati te patkice po sajmovima. Na kraju sam ga dao prijatelju u Samobor, no vuk mu je ‘zapalio’ iz kaveza pa su ga ubili lovci.
Nakon filmova i vuka, kako je startao klub?
Deset godina prije tog najma radio sam u diskotekama. No ovdje to nije prolazilo pa sam ubacivao narodnu glazbu. Pjevačice koje sad pjevaju kod mene nekad su pjevale zabavnu muziku, no kad su vidjele koliko gosti traže narodno, onda su to propjevale. Danas izvode sve - od narodnog, zabavnog, starogradskih pjesama... Ma nema što ne znaju pjevati. Da čujete kako pjevaju starogradske pjesme, rekli biste da je original. Nekad su nam svirali tamburaši, trubači i harmonikaši. No pokazalo se da je najbolje kad pjevačice pjevaju.
Koliko vam se današnji gosti razlikuju od onih koji su vam dolazili ‘80-ih i ‘90-ih?
Pola mojih prijatelja sam pokopao, a danas nam dolaze prijatelji mojega sina. U ovom sam poslu 44 godine.
Rekli ste da i sami konobarite, radite... Koliko su vama porezni pritisci i razni nameti problem?
Da nisam stao za šank, da mi familija nije na šanku, morao bih zatvoriti. Masa njih se pozatvarala - od Fontane, Dallasa, Green Golda... Ma svi se zatvaraju...
Dolaze li “Kod Mome” često ljudi slaviti rođendane?
Ne dopuštam zakup prostora. Ovaj lokal je otvoren za sve goste jer tko si ti da uzurpiraš mojega stalnoga gosta, jer onda ja svojega stalnoga gosta tjeram. Ma nema ovdje ništa, ni svadbe. Mislim može, ali i s drugim gostima. Ako se natišću, ovdje stane i sto ljudi. Pokazat ću vam poslije prostor, a ne izgleda tako ni ružno. Prije smo imali čistačicu, no ona bi došla u šest sati i poljubila vrata pa se okrene i ode. Tako da smo tu uslugu izbacili, pa onda ja čistim. Nije mi ništa problem raditi.
Kažete da konobarite i sami čistite, a supruga? Pjeva li kao nekad?
Sramotno je reći da ne znam kad sam pokosio travnjak oko kuće. Ona se o svemu doma brine. Podrezuje voćke, ma sve... Zapjeva koji put, ali ona nije pjevačica. Ma pustite, kad počne, moram otimati mikrofon. Dobro je dok malo ne popije, jer onda je katastrofa, no baš, nasreću, i ne pije tako često.
Kako ste uspjeli ovakav posao voditi godinama i ne odati se nikakvim porocima?
Ne pijem, ne pušim, ne drogiram se. Samo sport i imam svoj cilj u životu.
Koliko često vježbate u svojoj teretani?
Kad ima vremena, ‘bacim’ trening. Pa čak sam i Željku Mavroviću bio jedan od prvih trenera. Spremao sam ga čak i za omladinsku Zlatnu rukavicu dok je bila bivša Jugoslavija. Pa čak sam i Nikicu Jelavića spremao za neke mečeve.
Imate li među gostima poznate ljude s estrade, sportaše, političare?
Dođu svi živi ovdje. Nema koga nema. Inače, iza imam i dvoranu za trening boksa, ‘full contact’, utege... To sam za sebe napravio i ima mnogo ljudi koji dođu trenirati. Čitav život sam u sportu - judo, hrvanje, boks... Ma mene vam svi znaju.
Koliko je važno poznavanje borilačkih vještina za posao kojim se bavite?
Jako.
Kako se nosite s ekscesnim situacijama?
Ekscesnih situacija ovdje nema. Svuda ih ima, no svi problematični tipovi, kad dođu ovdje, znaju da moraju biti fini. Pa ja znam jednoga koji je baš bio problem, o mrtvima sve najbolje, ali bio je problem svuda. Pucao ovdje, pucao ondje i onda ga dovedu kod mene. Malo ćemo sad biti prosti kad ću ga citirati. Kaže on: ‘Šta je pič.., dofurali ste me kod staroga, znate da ovdje nema sranja’. I uđe unutra, dijeli muzici novce, drugi čovjek. Dolaze ljudi koji su pobjegli iz vlastitog lokala zbog te osobe i pitaju je li to doista on. Pa vidi ga, baca lovu, fin, kulturan, a kod njih i redari pobjegli zbog njega. Neću sad spominjati o kojim lokalima se radi.
I što je rekao, zašto je “Kod Mome” dobar?
Nije on njima ništa objasnio jer ga se nisu usudili ni pitati, ali ovdje je znao da mora biti fin. Znate kako se kaže, ne mogu na jednome mjestu biti dvoje gazda. U mojem lokalu ili ja ili on, pa tko voli, neka izvoli.
Kako je u tom svijetu bilo odgajati djecu?
Moj sin je u sportu čitav život. Od šeste godine trenira judo, trenirao je i hrvanje te boks. Ima 70 kila i trenira svaki dan po tri, četiri sata. I kod kuće si je napravio teretanu. A kći je baš sad bila ovdje s unukom od 5,5 godina. Čak i njega treniram.
Ima li sin djece?
Nema, pametan čovjek. Ako je malo na tatu... Ja sam se s 34 godine oženio i sa suprugom sam još i danas. Svi su se nešto rastali, ali ja nisam. No bili smo zajedno i prije udaje. Ma ne smijem to ni reći, no poznajem je od 15. godine.
Koliko vam je naporno s obzirom na to da punite 65 godina, a u klubu ste svaki dan od 17 sati pa do jutra?
Prvih 40 godina je bilo teško, sad ide. Za drukčije ne znam.
A striček koji sad radi, otkad je tu?
On kod mene radi od 15. godine i morao je dobiti dozvolu od roditelja da bude tu. Završio je osnovnu školu i počeo raditi kod mene. S nepunih 18 godina je otišao u vojsku. Bio je u Tigrovima i u vojsci je proveo sedam godina. On je jedina budala koja nije izganjala penziju. Kod mene radi više od 20 godina. Kao sin mi je.
Kako ste se našli u svijetu izbacivača u diskotekama?
Nakon što sam izašao iz vojske, jedan prijatelj me pitao bih li radio kao redar. U to vrijeme sam boksao pa kažem: ‘Ajde’. Taman sam tad upisao i faks.
Što ste upisali?
To je bilo u ‘Moša Pijade’, neka zaštita na radu. No kako sam počeo raditi i vidio da lova dolazi, rekoh: ‘Ma j... faks’. Kao klinci su za mene radili Nikica Jelavić, pokojni Miroslav Vuković, ovi iz one zločinačke... Zaposlio sam ih još kao klince.
Nikica Jelavić je kod vas radio kao klinac?
Da, ja sam mu bio jedini šef u životu. Pa pitajte ga. Recite mu: ‘Bila sam s vašim bivšim šefom’ i odmah će vam reći: ‘S Momom, znam’. Kao što rekoh, ovdje svi dolaze. Svi ti bivši sportaši mene vole i dođu ovdje. A čujte, ljudi me poštuju. Ne daj bože da vas se netko plaši. Ljudi trebaju da vas poštuju i da vas vole. Ako se netko plaši i ako se ponašate kao bijesan pas, tako ćete i završiti.
Kako ste vi uspjeli postići takvo poštovanje?
Ne dam na sebe, a nikoga ne diram. Evo, sad ću vam ispričati jedan slučaj prije ‘90. Sa svim Janjevcima sam u gradu dobar, nema s kim nisam dobar. I neki Janjevci su dobili od mene po glavi i žale se svojem glavnom, mojem dobrom prijatelju.
Znači nema tko vas ne zna, osim mene?
Osim vas, da, ali evo, sad me znate. I slušajte, kaže on tim svojima ovako: ‘Ajmo sad mi fino kod Mome. Imate li oružje u kući?’. Kažu imamo. ‘Ponesite sve sa sobom i čim uđemo kod Mome s vrata opalimo po njemu. Moramo ga ubiti. Ako ga ne ubijemo, onda smo mi najebali’. A oni kažu: ‘Ma čekaj, pa nije baš bilo tako’. Kaže im on: ‘Ajde sad ispričaj kako je bilo’. I on kaže: ‘Pa ja sam kriv’. Onda glavni kaže da mora Momu nazvati i da će se on osobno pokušati ispričati što ga uopće zove. ‘A onda ćemo ga pokušati nagovoriti da mu se ti osobno ispričaš’. Eto, to vam je to. Ma ja vam na sebe stvarno ne dam. Zato jedini i imam noćni klub bez redara.
Vi zapravo ne možete dati ni recept za uspješno vođenje kluba jer bez vas nema uspjeha, je l’?
Ma moraš biti budala, baš budala i moraš voljeti ovaj posao. I familija mora raditi, a jedini koji nije familija, ali je kao familija, ovaj je Žuti. On je rođeni Zagrepčanin, čak mu je bratić onaj župan Kolar iz Krapinsko-zagorske županije, ali se i ne čuju.
A otkud ste vi?
Rođen sam u Makedoniji u Kumanovu, otac mi je iz Vranja, a majka iz Kumanova. U Zagrebu živim 55 godina. A supruga je rođena Zagrepčanka. Rođena u Petrovoj, gdje je i živjela.
Kako vam je bilo Kumanovo zamijeniti Zagrebom?
Pa imao sam tad deset godina. Prva zgrada na Knežiji koja je napravljena je moja zgrada u Omiškoj 6. Tamo sam se doselio 1965. Godinu prije bila je poplava u Zagrebu.
Koliko se Zagreb od tada promijenio?
Jako puno. U Omiškoj su bile tad livade i kao klinci smo krali trešnje okolo po kućama...
Nakon razgovora sjedam u taksi i zvoni mi telefon. Moj dragi kolega pita gdje sam. Rekoh: “Evo me, idem od Mome”. Čuo je to taksist, koji mi nakon spuštanja slušalice veselo dobaci: “Dakle, bili ste kod mojeg prijatelja Mome. I kako je, što priča? Znate, on vam je najpošteniji i najbolji čovjek kojeg poznajem. Pustite priče o njemu, to šire ljudi koji mu nikad ni ruku nisu pružili. Vjerujte mi, on je ljudina...”.
POGLEDAJTE NOVU EPIZODU SERIJALA 'ZENZACIJA':
Pokretanje videa...
12:01
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
