'Strop je pao na mene, nakon potresa sam pala u nesvijest!'

Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.

Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.

SVJEDOČANSTVA GRAĐANA 'Susjed je izletio van bez gaća, potres ih je ulovio baš u akciji'

Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru',  i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:54

Video: 24sata/pixsell

Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres?  Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im pregršt pitanja, realno ne očekujući da će htjeti ponovno 'soliti rane'.

SVJEDOČANSTVA GRAĐANA Nedjelja je, 22. 3. Zagreb spava i ne sluti što mu se tek sprema

Tek s nekim vremenskim odmakom vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako im je prijeko potrebno da imaju kome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo, uz njihovu dozvolu, njih nekoliko dnevno prenositi vama.

SVJEDOČANSTVA GRAĐANA S četkicom u ustima pregledao krov: 'Bježao sam gore, ne van'

Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa, nešto što ćemo kao pisanu riječ ostaviti i sljedećim generacijama i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS).

Nina Kragović iz centra

Nina se sjeća manjih potresa dok je bila mala, kaže vjerojatno je to onaj iz 1990. godine, maminog zabrinutog izraza lica dok ih je gurala pod štok i, kako kaže, nekih ljudi iz Planićevog ureda u zgradi koji su joj govorili da ne brine, da se njihova zgrada u potresu nece srušiti jer je građena na stupovima, ali da zato gadno ljulja.

- Ovo je trebala biti super godina, planiramo svadbu u lipnju. I onda se dogodi pandemija. U subotu s prozora gledam po Bogovićevoj i Gajevoj policijske aute kako tjeraju ljude u kuće, a nebo je nekako čudne boje, smrknuto. Sad mi se čini kao da je nagovještalo ono što dolazi - priča nam Nina.

Ni sama ne zna što ju je me probudilo to jutro. Ljuljanja se ni ne sjeća, ni zaglušujuće buke, iako joj je ona potisnuta negdje u sjećanju.

- Nekako sam sjela na pod, jedan pas mi je uskočio u ruke, a suze su mi same išle niz obraze i sjećam se da sam govorila: Šta je ovo, smak svijeta? Odmah mi je zvonio mobitel, tata je pitao je li zgrada na mjestu i rekao da se moja sestra koja živi na zadnjem katu zgrade ne javlja... U taj tren ona zove. Svi smo živi - prisjeća se Nina.

Nedugo zatom počeli su čistiti po stanu po kojem je bila hrpa stakla od razbijenih čaša, boca, lampi, vaza. Nina nam prepričava kako uopće nisu razmišljali o izlasku van iako su osjetili da se i dalje trese. 

SVJEDOČANSTVA GRAĐANA 'San ili java? Grandiozna masa kamenja padala je sa Sljemena'

- Totalni neki čudni adrenalin. Čujem na stubištu zamor, otvaram vrata i vidim žbuku po podu, susjede spremne izaći. Sestra i njezina obitelj silaze i samo mi viknu: Oblačite se i istog trena izlazite van. Hodamo Gajevom prema Zrinjevcu i na uglu s Teslinom ogroman dio zgrade na cesti. Tu postajem svjesna. Dolazimo do Berislavićeve i sestrin auto pod ciglama, totalno uništen. Ne stignem ni procesuirati to do kraja, psi me počnu vući i divljati. Novi potres, onaj od 5, toliko jako trese da imam osjećaj da će se cesta otvoriti na pola kao u najgorim hororcima - prisjeća se Nina.

- Dalje mi je sve u magli, sjedenje na klupici na Zrinjevcu, pokušavamo biti pozitivni zbog nećaka, vratili smo se u zgradu po osnovne dokumente i sjećam se da sam imala osjećaj kao da provaljujem u vlastiti stan i bježim, naravno da me jedan drmež od 3 i nešto uhvatio na stubištu dok sam silazila - dodaje.

Zgrada im je na kraju označena zelenom naljepnicom, trebat će je sanirati, ali kako nam kaže, imali su sreću. I dalje na svaki čudni zvuk osjeti 'jezu iz nožnih prstiju skroz po kralježnici'. 

- Strah me ostat sama doma, a stan koji mi je bio oaza mira i sigurnosti više to nije. Najgore mi je bilo sljedećih dana u večernjim šetnjama sa psima, svi okolni stanovi u mrklom mraku, nigdje nikog, čak mozda i osjecaj krivnje jer smo zeleni, a toliko susjeda žuto i crveno - priča Nina koja strah od potresa pokušava prebroditi čitanjem realnih činjenica o toj prirodnoj nepogodi. Svim svojim sugrađanima poručuje: Držite se i glavu gore, doslovce!

Ema Perišić s Gornjeg grada

Ema je cijelu noć loše spavala zbog brige oko zatvorene firme i još nekih privatnih razloga. Sa zaručnikom je spavala u novouređenoj sobi koja je bila kruna njihove dvogodišnje renovacije starog stana. 

- Mislim da smo u sobi spavali manje od mjesec dana. Probudio me zaručnik koji me povukao na svoju stranu kreveta i čvrsto držao dok sam ja vrištala u oblaku prašine. Po nama su padali komadi stropa i psihički sam se pripremila na to da je gotovo i da ću ovako umrijeti. Sjetila sam se svih priča o potresima u Zagrebu i predavanja profesorice u srednjoj školi što će se dogoditi Gornjem gradu u potresu - užasnula se Ema prisjećajući se tog dana.

Nakon nekoliko sekundi trešnje sve je stalo, iskočila je iz kreveta, bacila sa sebe velike komade urušenog stropa i brzo se obukla. Dečko ju je sve to vrijeme gledao iz kreveta dok nije, kako se prisjeća, počela vikati na njega da moraju brzo van iz kuće. 

- Prije no što smo izašli otvorila sam prozor i vikala ostatku obitelji jesu li svi dobro što u retrospekciji nije bila dobra ideja jer je upravo taj zid s puknutom boltom/lukom jedna od najopasnijih stvari u našem stanu. Kad sam se uvjerila da su svi dobro, otvorila sam ulazna vrata našeg stana i vidjela stepenište zatrpano ciglama. Uspjeli smo pomaknuti cigle i probiti se na dvorište. Vidjela sam da su se obje susjedne kuće urušile na našu, hrpe cigli u dvorištu, razbijen auto i napravila sam jedinu logičnu stvar - onesvijestila sam se - priča nam Ema.

Kad je došla sebi zaključili su da moraju provjeriti ured pa ih je drugi potres dočekao na ulici gdje su, kaže Ema, kao u nekom filmu trčali ulicom držeći se za ruke dok su se oko njih rušile zgrade. U povratku su vidjeli ljude s kacigama i čuli vijest da stiže novi jači udar. U tom trenutku su odlučili da idu kod zaručnikovih roditelja, a da će sestra i šogor 'otpeljati' njihove roditelje kod druge sestre.

- Otrčali smo u stan pokupiti stvari i dogodilo mi se nešto nevjerojatno, niti jedna stvar koju sam vidjela nije mi više bila bitna, samo zaručnik i naša mala pesica. Uzeli smo svaki po dvije trenirke i nešto majica. Tek kad smo došli u kuću njegovih roditelja, primijetila sam rane i podljeve po nogama - uspomena na srušeni strop. Nevjerojatno mi je kako se u 10 sekundi svi prioriteti poslože i više me nije brinuo ni virus, ni firma, ni vjenčanje, ni stan, samo naša mala obitelj - zaključila je ova Zagrepčanka.