Jesi li tijekom potresa napravio nešto što ćeš prepričavati unucima? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?
SVJEDOČANSTVA GRAĐANA
'San ili java? Grandiozna masa kamenja padala je sa Sljemena'
Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.
Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.
Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru', i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:21
Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres? Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im pregršt pitanja, realno ne očekujući da će htjeti ponovno 'soliti rane'.
Tek s nekim vremenskim odmakom vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako im je prijeko potrebno da imaju kome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo, uz njihovu dozvolu, njih nekoliko dnevno prenositi vama.
Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa, nešto što ćemo kao pisanu riječ ostaviti i sljedećim generacijama i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS).
Ivana Kokić iz centra Zagreba
Ivana je u trenutku potresa još uvijek spavala s mužem u krevetu, točno pod krovom, a djeca i tek pristiglo štene u sobama ispod njihove...
- Naglo skočimo iz sna, ne znam što se događa. Ne znam padaju li bombe ili je to potre. Spuštamo se na donju etažu, padamo jedan preko drugog. Trčimo niz stepenice da dođemo do djece i nekog sigurnog mjesta. Vrištimo brzoooo svi pod stooool - prepričava nam Ivana kako je doživjela prve sekunde potresa.
Nije uopće znala, kako kaže, kamo krenuti, noge su joj otkazale i ukočila se na mjestu.
- Poslije sam skužila da sam jako, baš jako nagazila petu i tjedan dana poslije šepala. Svi smo živi, čučimo ispod stola. Imala sam osjećaj da nam se ruši tlo pod nogama i krov nad glavom. U stanu je sve ruknulo u isti čas. I satovi i slike i ogledala i boce i čas, sve je popadalo i razbilo se u stotine komadića. Po krovu su se rušili dimnjaci teški tonu - prisjeća se Ivana.
Odmah se sjetila mame koja sama živi isto u centru, blizu njih, u malom stančiću također u potkrovlju.
- Čujem je kako plače preko telefona i govori mi 'sve je uništeno'... Vičem u slušalicu 'mama, brzo izađi, pusti sve, brzo izađi van...' i tek u tom trenutku shvatim da to moramo i mi napraviti. Poslije shvatim da me taj poziv dozvao k sebi - priča Ivana.
Kaže da je tada do izražaja došao automatizirani dio nje. Muž ju je, prepričava nam, u čudu gledao kako između dva potresa juri po stanu i vadi hranu da nahrani psiće, a nakon toga je zgrabila kruh za djecu, da mogu izaći van... A onda su dočekali drugi potres, još uvijek u stanu...
- Svi smo letjeli van u pidžamama, jurimo dolje s četvrtog kata, ja zvonim susjedima preko puta nas da vidim jesu li živi i treba li im pomoć. Oni zbunjeno gledaju i kažu mi da će oni ostati. Sjećam se i kad su u ratu sirene pištale, oni su uvijek ostajali. Kao da im i danas oči govore 'mi smo toliko toga proživjeli, ostajemo pa što bude'.
Kada su izašli na ulicu, uhvatila ih je šok i nevjerica jer je njihova ulica bila polurazrušena i u prašini, a auto do njihovog uništen.
- Nakon što smo raščistili ulicu da možemo proći uletavamo u auto i tražimo sigurno mjesto za parking. Telefon ne prestaje zvoniti. Zovu iz svih dijelova svijeta, a ja ne znam gdje sam. Pogledam kroz prozor od auta i ne vjerujem, sedmi jahač apokalipse. Nakon potresa i drame oko korone, počne padati snijeg... Zovem mamu, ne znam gdje je, naravno, isključen joj je mobitel. Znam koliko je zimogrozna, a i brinem jer znam da nije ponijela inzulin - prepričava Ivana te dodaje kako joj se majka kasnije, puno kasnije, javila da je na Trgu i da se smrzava, ali da je dobro.
Puno poslije njena je obitelj, kako kaže, shvatila da su imali puno sreće...
- Ostali smo bez četiri dimnjaka, a da je jedan od dimnjaka pao na lijevu stranu danas ne bi bilo moje kćeri. Da se srušio još jedan dimnjak, danas ne bi bilo ni mene ni mog dragog. Hvala Bogu, sve se srušilo baš kako je moralo da svi ostanemo živi. A muž poslije priča da prvo što je pomislio 'dobro da noćas nisam spavao gol...' - našalila se za kraj svog svjedočanstva.
Marko Copić s Britanca
Marko Copić je potres dočekao kod djevojke, na petom katu, zaspao je pred TV-om na kauču, a kako nam priča, njegova cura u spavaćoj sobi.
- Gledao sam dokumentarce cijelu noć, zaspao valjda oko 5, taman uronio u najčvršći san kad odjednom. Polu-budi me tutnjava, teški vlak brzinom zvuka nadire iz podzemlja, a još većom brzinom grandiozna masa kamenja kreće sa Sljemena. Molim Boga da je samo san, odlučim protestirat ću ignoriranjem i prestat će. E neće! Udarac u glavu me brutalno dovlači svijesti, pokrivam laktom glavu, rešetaju me knjige s police, slijedi teška ploča Bračkog kamena, odbija se od mene, krši stakleni stol, jaka bol, buka krš i lom, ne staje, predugo traje, molim Ga da stane da ne bude drame - vrlo opisan je Marko.
Prepričava nam kako je tada vidio curu koja je izašla iz sobe i 'došla ga spasiti'. Dignuo se s kauča, no bio je bos, a na podu ga je staklo vratio nazad na kauč.
- Vrtim se k'o taubek u loncu, nemam pojma kaj radim. Napokon nađem šlape, idem curi pomoći s metlom, kreće rasprava kud sa staklom, kak' je puko stol, snimim kamen koji ga je skršio, da mi je sletio na čelo probio bi ga, ima u njemu 15 kila, s metar i pol me napao - shvatili su potom da su se uvukli u filozofiju, a da treba izaći van jer će biti još potresa.
- Magla, navlačim hlače na glavu, majicu trpam u džep, vestu na nogu, jednu čarapu imam, druga nije. Dobro ih na ruke nisam navukao. A na nogama kaj sam imo još ni danas nemam blage. Van stižemo zadnji, bake s prvih katova već imaju štap, treći kat kavu u ruci (??). Najgluplji smo. Palim spreman-na-sve mode, montiram nas dovoljno daleko od zgrada ako počnu padat, jbg, geolog sam, profesionalna deformacija - priča nam Marko.
Nakon što je udario drugi potres, krenuo je prema svojim roditeljima koji žive u centru. Dok se vozio, kako nam priča, slalom među dimnjacima i criješovima, shvatio je da je stanje u srcu grada gore nego što je očekivao.
- Trpam svoje u auto i vozim ih na sigurno u Zagorje dok ne smislim što dalje. Šokiran sam saznanjem o razmjerima nastale štete koja je vladala idućih dana je kamilica prema kasnijem saznanju da su potres i pandemija zajedno manji problem od Bande koja je centar prepustila samome sebi dok ne smisli način kako najviše opljačkati i profitirati na našoj muci - dodaje Marko.
- Da pošten i sposoban vodi naš Zagreb, već bi prikupili sredstva za obnovu, zasukali bi rukave, pomogli jedni drugima i naveliko gradili i obnavljali. Uz pjesmu! Opet bi svijet zadivilia solidarnost Hrvata. Briljantni umovi naših sunarodnjaka bi iznjedrili još ljepši grad i to znali i dodatno unovčiti kroz turizam. A ovako čekamo da on i njegovi još ojačaju - poručio je za kraj.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
