Sve je to individualno. Čovjek prije svega mora znati što hoće. Ako voli sjediti doma, ispod oraha i uživati u jutarnjoj kavi, sretan što je u mjestu gdje se rodio, odrastao, školovao se, zasnovao obitelj, tamo gdje srcem pripada,platiće cijenu nižeg standarda, cijenu hoće li ga maltretirati neka čangrizava baba u mirovinskom, ili u uredu HZZO-a, hoće li gledati svog susjeda koji ima 48 godina i već je 20 u mirovini, jer je uspio "dokazati" da ima PTSP. I na kraju krajeva, želi li da mu i djeca odrastaju u takvoj sredini. Ako želi veći standard, dobar auto, sigurnost za budućnost...da ne strahuje hoće li kad dođe u mirovinu ,skupljati boce i razmišljati hoće sastaviti mirovinu sa mirovinom, da ne strahuje kakvu će dijete imati mogućnost školovanja, onda će izabrati odlazak. Naravno da taj odlazak ima svoju cijenu, Standard poraste, ali taj standard je plaćen gubitkom mjesta ispod oraha i mira. Jurišaće iz dana u dan, 11 mjeseci, biti posvećen poslu i obavezama, neće imati vremena za sebe, a život prolazi. Biće osuđen na veliku životnu promjenu, pitanje samokako će prihvatiti tu promjenu. Dakle, samo treba znati što želi od života