"Nema veće ljubavi od ljubavi prema domovini", uskliknuo je sinoć Tomislav Karamarko. I možda zaista nema. Osim ljubavi prema novcu. I ljubavi prema vlasti.
"Nema veće ljubavi od ljubavi prema domovini", uskliknuo je Tomislav Karamarko nakon sinoćnje pobjede na izborima za sisačko-moslavačkog župana.
Možda stvarno nema. Osim ljubavi prema novcu. I prema moći.
U svom obraćanju predsjednik HDZ-a upravo je domoljublje istaknuo kao direktnu suprotnost korupciji. "HDZ danas radi pod geslom domoljublje nazad u stranku, a kriminal i korupcija van", kazao je Karamarko.
Po njemu, jedno isključuje drugo. U njegovoj stranci nema više mjesta za te dvije tekovine moderne hrvatske države. Ili si domoljub, ili si lopov.
Velika ljubav
I to doista zvuči kao nešto sa čime bi se napaćeni hrvatski narod lako mogao složiti. Ali to je isto ono čega se napaćeni hrvatski narod dosad preko svake mjere nagledao i naslušao. I što ga je na koncu dovelo dovde.
Onaj tko je krao, varao, lagao i otimao, činio je to pod geslom velike ljubavi prema domovini.
Recimo, Ivo Sanader. On je smrtno ozbiljno, čak s prizvukom prijetnje, prije nekoliko godina poručivao kako "ne dopušta nikome da Hrvatsku voli više od njega". Da bi na koncu ispalo da je ipak najviše volio sve ono što je uzeo od Hrvatske.
Ali ne moramo ići toliko daleko.
Evo nam Milana Bandića. On se hvalio da je na tri ishodišne točke temeljio svoju političku karijeru: na domoljublju, čovjekoljublju i Zagreboljublju. I na ljubavi prema Bogu kojem se na prvom mjestu zahvaljivao nakon svake izborne pobjede. Da bi idućeg jutra žurio zapaliti svijeću na Kamenitim vratima.
Javno se zaklinjao da će za Hrvatsku "raditi kao konj", a sada ispada da je "kao konj" radio za sebe i za svoje kompanjone.
Da ne nabrajamo još jednom sve one heroje, generale, lažne invalide, huškače, nacionalne noćobdije i gorljive domoljube koji su svoju domovinu voljeli otprilike onoliko koliko su od nje lagodno živjeli.
Nisu isključivi
Pa kad se sve to stavi na hrpu, ispada da Karamarko možda i nije skroz u pravu. Domoljublje i korupcija i kriminal nisu međusobno toliko isključivi kako nas on želi uvjeriti.
Ni u njegovoj stranci, ni u hrvatskom društvu.
A upravo je njegova stranka iznjedrila desetine takvih slučajeva. Upravo oni koji su najviše mahali hrvatskim zastavama, bili su istodobno najspremniji gurnuti nešto u svoj hrvatski džep.
Odnosno, od svih koji su krali, najuočljiviji su bili oni koji su to činili s Hrvatskom na usnama.
Uvjetovani refleks
Ne samo da je HDZ zbog toga postao sinonim za kriminal počinjen iz ljubavi prema domovini, već se domoljublje tijekom godina kod građana pretvorilo u uvjetovani refleks.
Čim im netko spomene domovinu, oni se hvataju za džep.
Često prekasno.
No, bez obzira na to, Karamarko vadi domoljublje iz svakog džepa, zasipa nas njime iz svake rečenice, koristi ga u svakog prigodi, kao da njime želi istjerati zle duhove iz vlastite stranke, a na državnoj razini pobijediti korupciju, siromaštvo, nezaposlenost, beznađe, apatija...
Nažalost, kao što je domoljublje u proteklih dvadesetak godina korišteno kao paravan iza kojeg se skrivao višemilijunski kriminal, tako bi se danas to uporno lamatanje domoljubljem moglo pretvoriti u floskulu kojom se prikriva politička nesposobnost.
Netko bi mogao pomisliti da Karamarko toliko govori o "najvećoj ljubavi prema domovini" upravo zato što računa s tim da je ljubav - slijepa.
