Počela je sezona svadbi. Ove godine sam prvi put u svom životu bila na djevojačkoj, i to mi je bilo prvi put u životu da sam išla nekoj prijateljici na vjenčanje. Ipak, imam ih uskoro još puno.
ELLA DVORNIK:
Je li vjenčanje zaista potvrda ljubavi ili zašto se nisam udala
Ja sam se isto zaručila, jednom davno. Ne znam sjećate li se, ispod planine Fuji u Japanu. Imala sam neke planove oko vjenčanja, al nekako je sudbina odlučila da mi to ne treba pa su mi se tako zarolale stvari, rekli bi ljudi - po PS-u…
Osim što… Imam dijete i nisam udana. Znači, odmah je sve nekako krivo. Neću lagati, iskreno smo razmišljali o tome da se vjenčamo onak' na brzaka dok sam bila trudna, čisto da si olakšamo sve što nas čeka kad imamo dijete u izvanbračnoj zajednici. Kao, imate ista prava, ali u mnogo situacija baš i nemate. Kod nas je još uvijek jako bitno imati taj drek od papira koji ti službeno daje pravo da budeš po PS-u.
Mnogo toga je problematično sad kad, eto, nemamo taj papir. Još je gore time što je Charles stranac. Pola Sljemena umre dok ja odradim svu papirologiju. Recimo, kad sam tražila stalno boravište za Charlesa, Charles je morao donijeti potvrdu iz Engleske da nije u braku. I ambasada Velike Britanije u Zagrebu, kao i službenici u Velikoj Britaniji u Londonu, su nam rekli da kod njih to ne postoji i da se ne može nikako izdati. Ali, znate kak je to kod nas… Nama to treba, da umetnemo taj papirić u fasciklu. I sad bih ja trebala valjda kraljicu Elizabetu nazvati da mi ručno tintom napiše: ‘’MI VAM TO NE RADIMO STRIČEK IZ PETRINJSKE’’.
Prije su me stalno svi ispitivali - kad će vjenčanje? Al' sad valjda, kako sam rodila, to više nije bitno. Sad smo malo zajebali pravila, pa više nitko ne može popratiti što se događa. Sve moje frendice su se zaručile nakon mene i udaju se prije mene. Razlog zbog kojeg ja nisam još uvijek udana je jednostavan – drugi ljudi.
Da se mene pita, onog trena kad ja kažem da, to je za mene da, I ne planiram čekati sto godina da skupim pare za svadbu. Il' ćemo se vjenčati il' nećemo, jednostavno je. Ali, kad se dogodi nešto takvo, onda dobiješ hordu ljudi bliskih tebi koji ti dirigiraju pod kojim uvjetima će ti doći ili neće doći na vjenčanje. Recimo, Britanci zahtijevaju da im se sve najavi više od godinu dana unaprijed, jer onda oni moraju dolaziti u Hrvatsku, pa se moraju izorganizirati. Nekima će pak biti previše vruće u osmom mjesecu. Neki neće moći doći, jer već imaju bukiran Tajland na četiri tjedna.
Što ako nekoga ne pozoveš? Hoće li se naljutiti? Što ako se vjenčamo kod matičara, bez ikog? Hoće li se majke uvrijediti? Isplati li se toliki novac potrošiti na taj jedan dan? Za što? Za koga? Za mene ne sigurno.
To je za sve ostale. Charles kaže da ću požaliti što nisam imala vjenčanje, ali znate ono kad jednostavno oduvijek znate da se nešto vjerojatno nikada neće dogoditi. Jedino sto imam u glavi je ta haljina… Sve ostalo mi je nekako nedostižno. Okej, nije da vidim budućnost, nikad ne znaš, možda jednog dana odlučim da mi se baš organizira svadba. Bit će smak svijeta kad ja budem toliko voljna za organizacijom.
Ellu Dvornik, osim na webu, pratiti možete i na Facebooku te na Instagramu.
Meni su prelijepe i vjenčanice, i svi ljudi na vjenčanjima, i taj cijeli proces u kojem se ljudi vesele i slave, ali nekako imam osjećaj da ljudi jedva čekaju da prođe taj dan.
Ono što me nekako najviše i boli i smeta je činjenica da su ta vjenčanja napravljena isključivo da se udovolji nekoj tradiciji. Npr. ako se oženimo kod matičara, kao da će svi koji su to očekivali biti razočarani, a ja ću biti lame. Neće biti nekih brutalnih fotki s neke preskupe svadbe, već ja onako obična, potpisujem papirić u nekom uredu. Nema ekskluzivnih fotografija u novinama s nekom ekstravagantnom vjenčanicom, nema nekog brutalnog okruženja i 700 ljudi…
Samo ja i papirić. Mogla sam biti udana već dvije godine i slaviti godišnjicu braka s nekim koga volim, ali ne… Ja i dalje čekam, jer obitelj, jer ljudi.
I sad, kad me netko pita, kažem otvoreno da me nekako prošlo. Charlesa sam počela zvati mužem jer mi se ne da svakome objašnjavati situaciju, niti ga želim nazivati svojim dečkom.
Nije dečko, muškarac je, a ja mislim da nakon pet godina ni ne možeš nekoga nazivati dečkom. Kad čujem svoje prijateljice koliko rade i štede da plate svadbu, iskreno, nekako mi bude i drago i žao. Znam koliko danas moraš raditi da bi toliko uštedio, a traje manje od 24 sata.
Jedino što mi je žao je što neću imati iskustvo tog stresa, zar nisam mazohist? Neću imati tu jednu temu o kojoj ću moći raspravljati s drugima. Bed mi je što ću biti zakinuta za to, jer ja obožavam iskustva, bilo kakva. Al' možda moje iskustvo bude drugačije. Možda si kupim najbrutalniju vjenčanicu i nakon matičara odem na pivo u pub u toj haljini.
Možda moje fotke s vjenčanja budu nešto apsolutno apstraktno. Možda sve to napravim, a da se službeno ni ne vjenčamo i ne potpišemo se na papir. Kao moja draga stomatologica i njen ‘’muž’’. Oni su otišli u Grčku i organizirali ‘’vjenčanje’’ a nikad nisu predali te papire, što sad znači da nisu vjenčani. Još bolje od svega je što se nisu nikad ni zaručili. Moderna priča, totalno iskrivljena i simpatična. Napravili su cijelo iskustvo vjenčanja, a nisu vjenčani. Možda iz inata, možda iz zezancije.
Možda kad se tako sredimo i svi pomisle da smo to odradili i nas krenu tako tretirati. Nije li život smiješan? Danas sve možeš odglumiti. A i rastava je iskustvo koje vjerojatno neću imati, možda i u tome leži ta neka pozitivna nota jer rastave znaju biti skuplje od vjenčanja. Ipak ima zeca u grmu. Izvanbračna zajednica navodno ima ista prava kao i bračna, ako se registrirate kao izvanbračna zajednica. Smiješno, skoro isto kao vjenčanje, samo nemaš matičara nego neku ženu na šalteru.
Ako se ne registriraš, onda imaš nešto manja prava, ali svejedno, ako se rastavite i bez službene rastave imate pravo na sve što i bračni parovi tokom rastave. Malo je zbunjujuće sve to. Više ne znaš ženiš li se jer se to od tebe očekuje ili samo da bi neki ljudi mogli poslovati.
Možda sam samo racionalnija što sam starija.
Moja ideja o nekom brutalnom vjenčanju ispod sto vrba, s brutalnim cvjetnim ukrasima i haljinom iz 19. stoljeća, lagano postaje večera s desetero ljudi pa doma u krevet oko dva ujutro. Pare koje drugi potroše na svadbe onda bih potrošila na medeni tromjesec… Da, tromjesec. I ne bih samo sjedila na Maldivima i umakala noge, išla bih baš u avanturu. Čini mi se puno primamljivije slaviti zajednicu tri mjeseca po svijetu, nego taj jedan dan. Naravno, i to je neki san...
Jedva sam čekala otići na prvo vjenčanje svojoj prijateljici, to mi ujedno bilo i treće vjenčanje na kojem sam bila. Za prva dva sam bila malo dijete, ni ne sjećam ih se. Tko zna… Možda se na kraju i ja predomislim pa se možda napokon bacim u organizaciju i trošak, možda shvatim da je vrijedno tih novaca i tog stresa. Kažu ljudi da ima nešto u tome, ta nekakva iluzija bajke, ta kratka romansa, to zajedničko slavlje. Razmišljaš o tome od malena i nekako ti je već preduvjet u životu da se to dogodi. Da budeš princeza samo taj jedan dan pa makar se i rastavila za mjesec dana.
Je li vjenčanje zaista potvrda ljubavi, ili samo još jedan način na koji nas tjeraju da konzumiramo?
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
