Htjela sam vam ovim putem ispričati jednu priču koja me jako podsjeća na sve one žene koje kažu da "ne bi nikad kupile odjeću u Lidlu".

Imam jednu takvu poznanicu, bile smo prijateljice… Jedna od onih koja ima vremena za naše druženje samo ako ima nekakve koristi od toga.

Jedna od onih koje Charles naziva ‘’CUNT-a’’ iliti u prijevodu - ‘’Kanta’’. Jedna od onih koja nikad ne vadi novčanik na kavi, jer će netko drugi platiti. Na Fejsu je život na visokoj nozi. Sve ima svoju marku, sve ima svog dizajnera. Jede se u skupim restoranima, izlazi se samo na fina mjesta. Društvo je isključivo AA klase. "Ima se", može se.

Kad sam u svom poslu putovanja dobila malo vjetra u leđa i stvari su se počele događati, imala sam priliku voditi sa sobom dodatnu osobu za koje su moji partneri platili sve troškove. Ta dodatna osoba je uglavnom uvijek bio Charles, međutim razmišljala sam neko vrijeme da povedem nekog drugog. Svaki put kad bi stavila status da negdje idem, ona bi se javila s "Daj povedi mene".

Uvijek kad bi razgovarale, ona bi htjela ići sa mnom negdje jer smo "frendice" i znamo se sto godina. Istina je, znamo se sto godina. Prošle smo sve i svašta, al nikada nismo imale zajedničke prijatelje. Ja sam se družila s ljudima koji su radili i živjeli normalno, a ona se družila sa sumnjivim tipovima. Ta cura za mene nikad nije ništa napravila, jer navodno nikad nije bila u mogućnosti. Tražila me da joj posudim novac za životne potrebe i dva dana nakon toga bi stavila fotke novih cipela ili torbe. Osobnog sam uvjerenja da karma riješi takve stvari pa ju nisam nikad napala, ali baš nikad, iako sam znala da je lagala.

Ona je tip osobe koja se smije mojoj odjeći iz Kine. Njoj je jako smiješno što si ja "kao javna osoba" dopuštam nositi kaput od 20 dolara. Ona nosi isključivo markirano i daje zadnju lipu za to. Jednom prilikom sam kupila neke jeftine cipele koje su eto imale crveno ispod pa me pitala "Što ti Charles ne može kupiti prave?". Kao, kroz šalu, ali znamo svi da u šali ima istine. To je osoba koja ne radi ništa što joj može donijeti koristi u budućnosti, nema kvalitetnog radnog staža u životu, nikad se u životu nije bas potrudila nešto napraviti od sebe, nego se stalno druži s ljudima koji jesu, u nadi da ce joj pasti nešto s neba, da ce dobiti preko veze.

Poslovi koje nekad odradi su kratkog vijeka i uglavnom sezonski. Ne može si kupiti "prave" jer za kreditnu karticu ipak trebaš imati nekakva primanja, ali je jako brza na jeziku da osudi druge. Mogu si kupiti sve "pravo", svojim novcem koji zaradim, a ne kupujem. Nemam ni Chanel niti Louis Vuitton i dobro promislim treba li mi nešto prije nego kupim. Nisam škrta, realna sam. Imam svoj novac, mogu ga potrošiti na sve, ali imam i druge prioritete u životu i znam da je sreća kupljenim artiklom kratkog vijeka, jer nemam ništa u ormaru toliko skupo da me dan danas veseli.

Jednostavno me nije sram otići u second hand shop i kupiti krpice koje je netko drugi odbacio. U Textil House-u u Zagrebu, petkom kad je sve po 10 kuna, odem i upiknem si neke basic stvari. To je odjeća iz H&M-a, Zare, Tally Weijla, Benettona, Top Shopa…

Majica je u savršenom stanju, samo ju je eto netko prije nosio i nije im bila draga. Ja sam s druge strane upikla 10 majica po 10 kuna, umjesto da sam toliko dala za "potpuno novu". I nije me sram. To je majica, potrošni materijal koji je stvoren da se iznosi i baci u smeće. I takva stvar isto ima neku moralnu vrijednost. Recimo, nemoralno je za običnu majicu bez printa, s dugim rukavom u jednoj boji dati više od 200 kuna.

Uvijek sam u pohodu, uvijek istražujem, volim pronaći nešto novo, jeftinije i bolje. Volim to i podijeliti na Fejsu kad nađem, jer znam da svima dobro dođe. Volim onaj osjećaj kad izađem van s punim vrećama, a znam da sam potrošila premalo za tu količinu. Prva stvar koju sam ikad kupila za svoju bebu su bili bodiji za novorođenčad. I tad još nitko nije znao da sam trudna.

Bila sam u Lidlu i prošla sam kroz taj dio i vidjela sam to. Čekala sam da svi prođu i onda sam pogledala taj paketić i brzo ga stavila u košaru. Kad sam došla doma i otvorila te male bodije, bili su preslatki. Od 100% pamuka. Jako mekani. Set od dva bodija bio je 30 kuna što je stvarno super povoljno s obzirom da ce beba narasti u roku keks. Svi su mi rekli da ne trošim previše jer djeca narastu ko gljive i ja sam ih poslušala.

Nisam znala da sam strpala svoje nerođeno dijete u Lidlić kategoriju.

Ja se zovem Ella. I ja sam Lidlić. Besramno sam ušetala u Lidl i kupila odjeću za svoje dijete u Lidlu. Platila sam samo 30 kuna sve, škrta sam i nisam vrijedna… Ček… Što?!

Nek se javi odmah kreten (znam da si žensko), koja se sjetila osmisliti naziv "Lidlić" i mislila je da je to smiješno. Zanima me kakav si jebeni dr. znanosti da ti si otkrila razliku kvalitete između 100% Gucci pamuka i 100% Lidl pamuka ?

Jer ja znam i bogate i siromašne debile i nema razlike kad su oboje 100% kreteni.

Siromašni ljudi ne kupuju u Lidlu. Siromašni ljudi ne kupuju, točka. Rugati se nekom djetetu ili čovjeku jer nema nije pohvalno i ja ne moram biti ta osoba koja to govori, to je zapisano u kodeksu osobe koja je normalna.

Da uzmem bodi iz Lidla i zalijepim Gucci etiketu potrgala bi se da ga uzmeš, jer si tupoglava bez znanja o kvaliteti, onog što kupuješ i koliko to vrijedi. Ispranog si mozga i težiš nečemu za što nemaš dovoljno potencijala.

Želiš dokazati sebi i drugima da si standard, a nisi. Nisi dama i ne možeš uvjeriti nikoga da jesi. Glasaš za HDZ jer ti je susjeda glasala za HDZ, a ona ima BMW pa želiš biti poput nje. Ne razmišljaš, ne istražuješ, ne učiš, ne razvijaš se i ne odgajaš svoju djecu da pridonesu ovom i ovako već trulom društvu, već i njih truješ i od njih radiš debile.

Al' eto… Samo vi budite te žene koje ‘’ne kupuju’’ odjeću u Lidlu. To su vam žene koje doma gladuju danima da otplate na Dinersu torbu koju su kupile na 24 rate, a žive u jednoj maloj sobici, maltene bez struje. To su žene koje ne žele da im kupite bon od H&M-a za rođendan, jer njihova djeca ne nose H&M, nose samo majice skuplje od 750 kuna. Žene koje se vrate s vikenda iz Turske s tri nove Chanel torbe i četiri nove Fendi torbe, al uredno seru drugima što nose "fejk", iako nema šanse da su iskeširale 150.000 kuna za sve te nove torbe s prosječnom plaćom, jer znamo što se u Turskoj kupuje. Žene, koje ja ne želim u svojoj blizini. Tumori, opasni po zdravlje.

I nije problem što nemaš za Chanel i što nemaš za Gucci. Nije bed što, eto, nemaš plaću od 50.000 kn mjesečno da bi si mogla stalno kupovati takve stvari. Nitko ne misli da si loša osoba jer nemaš precijenjeni komad mrtve životinje na ramenu. Al nemoj mi glumit da si fensi šmensi, da živiš život na visokoj nozi, a ne možeš si ni buhtlu kupiti u Lidlu, a kamoli majicu od Heidi Klum koju vrijeđaš. Nemoj pokušavati biti nešto što nisi jer misliš da će te ljudi više cijeniti ako ne nosiš H&M ili kaput od 20 dolara iz Kine.

Kad sam ja bila mala, nije bilo H&M-a ni Zare… Nije bilo nikakvog dućana za odjeću. Nosili smo svi iste trenirke s placa i iste tregerice i tenisice. I preživjeli smo.

Pliz nemojte trovati djecu i društvo svojim kompleksima manje vrijednosti. Nisu vam djeca kriva što ste površne kučke bez pokrića. Same ste si krive, I svi znamo tko ste. Možete vi hodati s maskama na licu cijeli dan i praviti se da ste što god vi želite biti, ali kada dođete u svoj Lidl-free dom i u svoja četiri Lidl-free zida, nemate više kome lagati osim samima sebi. I nadam se da plačete negdje duboko unutra i da će vas vaša skupa majica na 24 rate utješiti.

Ellu Dvornik, osim na webu, pratiti možete i na Facebooku te na Instagramu.

O BlogBusteru:

'Ispričaj svoju priču.' To je otprilike moto BlogBustera, nove platforme na kojoj Styria, vodeća medijska kompanija u Hrvatskoj, okuplja najzanimljivije domaće autore, blogere i komentatore, ali i sve one koje će iz vedra neba 'puknuti' inspiracija pa će poželjeli svoje iskustvo podijeliti na mreži s rekordnih milijun i pol jedinstvenih korisnika mjesečno. Ukoliko ste jedan od njih javite nam se na mail blogbuster@styria.hr, a pratiti nas možete i na Facebooku.