Bio je zvijezda suđenja, klanjao se narodu koji je došao čuti presudu popularnom razbojniku

Iza Čaruge i Kola gorskih tića ostalo je 12 mrtvih glava. Imao je bezbroj ljubavnica. Umirući, pod vješalima je viknuo: „Zbogom, narode. Čaruga putuje!“ On je otputovao. Legenda je ostala...Donosimo vam feljton u pet nastavaka o Čarugi čija je banda četiri godine sijala smrt po Slavoniji. Ubijao je, zavodio, fascinirao, pljačkao i užasavao...

Portret umjetnik u mladosti

– Evo ti, Jovo, fotografije – kazao je sudac istražitelj Dragan Ignjić, predajući Čarugi optužnicu. Aluzija je bila jasna: optužnica prikazuje Čarugino pravo lice. 

– Samo ako je dobro ispala – uzvratio je nasmijani Čaruga, shvaćajući odmah na što sudac cilja. Ignjić je potom pročitao opsežnu optužnicu koju je ispred Kraljevskog državnog odvjetništva u Osijeku sastavio prvi zamjenik državnog odvjetnika Schubert. Zastupnik javne optužbe bio je zemaljski državni tužilac dr. Svetozar Tomić. Čaruga nije smatrao da je fotografija dobro ispala. – Tko je to sastavio – upitao je Ignjića. 
– Državni odvjetnik. 
– A koji državni odvjetnik? 
– Što te briga – presjekao ga je sudac. 
– Kažite mu da će morati sastaviti drugu optužnicu. Previše je on to zamastio – rekao je nezadovoljni Čaruga. 

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

01:58

Čaruga je godinama terorizirao Slavonju: No, imao je i drugo lice, ženama je bio neodoljiv zavodnik

Dvanaestog svibnja 1924. počela je glavna rasprava pred Kraljevskim sudbenim stolom u Osijeku. Zgrada suda sagrađena je iste one godine kad se Čaruga rodio: njihove će sudbine ostati neraskidivo povezane. 

“Prostrana sudska sala nije mogla primiti ni deseti dio onih koji su u nju htjeli ući, jer su mjesta bila rezervirana samo za najutjecajnije i najradoznalije osječke građane. Oni koji su se ostali gušiti u sudskim hodnicima imali su bar tu utjehu što su mogli vidjeti, makar samo u prolazu, razbojnika Čarugu, to senzacionalno slavonsko čudo”, napisao je izvjestitelj beogradske Politike. Iz napisa u osječkom Hrvatskom listu možemo i danas osjetiti uzbuđenje okupljene publike, napetost, vrevu, gužvu mase koja je došla vidjeti ono što nitko dotad nije vidio: hajduka u lancima, i to ne bilo kakvog, već gorskog cara slavonske hajdučije i njegovu desnu ruku, Pavla Prpića Velikog. 

U sudnici nastupio kao prvak HNK prije dodjele nagrade

“Koga sve tamo nije bilo”, piše uzbuđeno novinar, “bogatih trgovaca i siromašnih nadničara, elegantno obučenih dama i služavki u ‘parhetnime’ suknjama; profesora, liječnika, činovnika, veleposjednika itd. Sve se to valjalo uz stepenice da ugrabi prva mjesta. Zadnje su stigle okupane u znoju debele mamice s ‘cekerima’ u ruci, koje su se vraćale s pijace.” 

Čaruga je u sudnici nastupio kao prvak HNK prije dodjele kakve nagrade: 

“Bio je elegantno obučen s lakiranim cipelama, dotjeran i obrijan. Poklonio se duboko publici i nasmiješio, a zatim je podigao glavu i namignuo na galeriju, gdje su sjedile žene. Osmjehujući se, pokazivao je pet zlatnih zuba. U lijevoj ruci držao je lakirane kožne rukavice. S njim je u sudnicu ušlo trinaest hajduka”, napisao je Milojević. 

Kad je predsjednik Sudbenog senata Nikola Marković napokon otvorio pretres, sudnica je naglo utihnula. 

“Svi napeto slušaju. Tišinu para jedino zlokobni zvuk lanaca na optuženičkim nogama. Dvoranom odjekuju riječi predsjednika senata, koje sijeku poput oštrog mača. Riječ zatim uzima državni tužilac. Govori na osnovu višemjesečne istrage, kao i iskaza mnogobrojnih svjedoka. Njegove riječi potkrepljuju i prisutni svjedoci. Krvavi film Čaruginih zlodjela teče pred očima Sudbenog vijeća i prisutne publike”, piše Hrvatski list. 

U svom dnevniku zatvorski čuvar Ante Šarić zapisat će tog dana kako je primijetio da je Prpić Veliki bio uplašen, dok se Čaruga pripremao za odlazak u sudnicu “kao da će na oficirski ples. 

Zatražio je da mu izglačaju tamnoplavo odijelo, a sam je ulaštio cipele. Iako s okovima na nogama, koje će nositi do kraja suđenja, ponašao se kao filmska zvijezda. Prije izlaska sladio se u ćeliji kolačima koje mu svakodnevno šalju brojne žene, zaljubljene u nj!” 

Kao da nije okovan: Sjedio i smiješio se

Na tri stranice pod naslovom: “Slavonski razbojnici pred sudom”, jedan od najpoznatijih novinara Politike Dobrica Kuzmić piše da je Čaruga ”razbojnik kome nema ravna u našoj kriminalistici”, “svojim pothvatima postigao je popularnost i stekao simpatije ženskoga svijeta”. 

Naveo je kako je većinu ulaznica za pretres “razgrabio ljepši spol”. Cijelo vrijeme, dopunjuje sliku Zurl, Čaruga se “držao bahato”. 

Kad je sjedio, prebacio bi nogu preko noge, kao da ga ne smetaju okovi i smiješio se.  Prije početka rasprave Čarugin odvjetnik Vladimir Bujher obratio se predsjedniku Senata Markoviću sa zahtjevom da njegov branjenik odgovara sjedeći, zbog lanaca i okova teških osam kilograma:

– Želite li možda da ga posjednemo u fotelju? – upitao je sarkastično državni tužitelj Tomić. 

– Ne bih pretjerivao – rekao je Bujher – samo ga otkujte. 

Zahtjevu nije udovoljeno. Okovani Čaruga odgovarao je stojeći. Odgovarajući na pitanje o generalijama rekao je kako nije oženjen iako nije sudski rastavljen od zakonite supruge Savete. Dodao je da nema djece. Čini se da su neki moćnici nagovarali Čarugu da svoja haranja prikaže kao ideološki motivirane akcije, što ovaj nije prihvatio, a tamo gdje su njegova svjedočenja mjestimično zalazila u te vode, u sudnici bi se začuo smijeh. 

Na pitanje zašto je pristupio Kolu gorskih tića, rekao je da je to učinio iz domoljubnih razloga, jer se osjećao nacionalno osviještenim Srbinom i zakletim neprijateljem Austrijanaca pa im se, kao odmetnik, želio osvećivati.

“Ta i još niz nebuloza, kojima je nastojao ublažiti svoje grijehe, izazvale su grohot u sudnici”, zapisao je u dnevniku Šarić. 

Između razbojnika nije bilo etničkih sukoba

Što je Čaruga bio po nacionalnosti? Srbin – to je tako očito na prvi pogled, ali ne i sasvim točno. 

Nikica Gilić u eseju o Grlićevu filmu ”Čaruga” ispravno je pročitao Čarugin kozmopolitizam: “Razdoblje djelovanja povijesnog Jove Stanisavljevića Čaruge i njegova protivnika Gileta (fiktivni lik kojega u Grlićevu filmu sjajno glumi Petar Božović) vraćeno je mitu kakvim je Čaruga proizvođen u tekstovima svog vremena (što je sačuvano u Kušanovom romanu, primjerice kroz reprodukcije naslovnice publikacija, hrvatsko-srpski odnosi još nisu zatrovani, četnici su tek komite, pučki ustaše su trećepozivci, nema diktature, nema Jasenovca, nema Bleiburga. 

U spisima o Čarugi ne nalazimo nijedan etnički sukob između razbojnika, štoviše na suđenju se Čaruga brani tako što tvrdi da je jednog mladića zaštitio jer je stradavao kao politički Hrvat, dok se drugom prigodom brani da je bio jugoslavenski domoljub i borac protiv Austrije. 

Prostrijeljeni žandar Simo Tintor, koji ga je za vrijeme napada na dresinu prepoznao, u hropcu govori: Joj brate Srbine, ti ubi brata Srbina. 

“Tintor je”, rekao je u istrazi Čaruga, “rekao meni i obojici Prpića koji su sada pristupili: Braćo, radite gore nego u Albaniji. Ali Čaruga mu ne pomaže, već s njega pljačka sve što može. On otima od države i bogatih, država i bogati otimaju od naroda – tako nekako to izgleda u legendi o Čarugi. Ali ne samo u legendi. 

“Čarugino razbojništvo odslik je legaliziranog i na svoj način odgovor njemu... Skorojevićka malograđanština bacila se na grozničavu trgovinu patriotizmom i nacionalnim osjećajima, a sve je u sjeni sudbonosnih revolucionarnih previranja nakon Oktobra. Umjesto ostvarenja socijalne pravde, za čim su tek združeni jugoslavenski narodi podjednako čeznuli kao i za oslobođenjem od tuđinske vlasti, nudile su im se stranačke borbe radikala, demokrata, republikanaca”, piše Sanja Nikčević u tekstu o Čarugi kao junaku kazališnih scena. 

Opisujući hit-komediju Ivana Kušana, kaže: 

”U Kušanovu društvu mjernici lažu, ministri dijele tvornice, žandarski časnici švercaju, a nadšumar karta preferans s harambašom. Okvir društva u kojem se to događa danas nam je postao zanimljiv iz jednog drugog kuta. Dvadesete prošlog stoljeća upravo su izašle iz jednog autokratskog sistema, ali su uz ideale novog društva donijele i ratne profitere i tajkune, poratni šverc, osiromašene seljake i nepravdu nad njima te stvaranje brojnih novih političkih stranaka bez pravog političkog profila... Nama je taj okvir danas prepoznatljiv jer nam se, na jedan tragičan način, u devedesetima ponovila slična povijesna situacija s (ponovnim) izlaskom Hrvatske iz Jugoslavije, ratnim iskustvom, uspostavom samostalne države i pokušajem izgradnje društva na novim idealima. Nažalost, situacija nam se ponovila uključujući i negativne aspekte takve tranzicije: privatizacija kao pljačka, bivši ratnici sa zdravstvenim i problemima socijalizacije, mafijaški obračuni na našim ulicama.” 

Vraćamo se Šarićevu dnevniku sa suđenja. 

“A onda prekid”, piše tamničar. “Čaruga je izburgijao da mu je pozlilo pa više nije sposoban pratiti suđenje. Dežurni liječnik bio je mišljenja kako nije zamijetio nikakvu slabost zbog koje bi ga trebalo poštedjeti, ali ovaj je uporno hinio kao da će se srušiti od iscrpljenosti. Premda nevoljko i unatoč prosvjedu državnoga tužitelja g. Svetozara Tomića da se prvookrivljeni providno pretvara, predsjednik Senata g. Nikola Marković objavio je završetak i zakazao nastavak za sutra ujutro: 

– Hajde, Jovo nanovo! – ljutito je uzviknuo i udario batom.

>>> Kraj četvrtog nastavka