Još od doba Maksa Luburića i Ante Pavelića, koji su zakrvavili Hrvatsku i ostavili najbolnije ožiljke u zemlji vrativši se u nju kao imigranti s putešestvija po Italiji, Mađarskoj i Beču, nismo svjedočili snažnijem influensu na domaću političku scenu povratnika iz iseljeništva! Batarelo i Bartulica, Stier, don Damir Stojić i Željko Glasnović, ljudi koji su došli iz Australije, Kanade, Argentine i Missourija, u Hrvatskoj danas promoviraju i posve novu desničarsku ideju, rigidnu i konzervativnu, donedavno gotovo nezamislivu u nas. Njihov utjecaj je jak, pa o njima, čak i kad se neki čine kao posvemašnji lunatici, mora voditi računa i sam premijer. No na scenu - bar sudeći po koricama jedne fascinantne knjige - stupa još jedno ime iz dijaspore. On je silno talentiran, kreativan i nadahnut, zna najmračnije tajne svih hrvatskih političara, ali gotovo sigurno ne pripada crnom ideološkom spektru. Pa ipak, možda ga šalju iste službe, možda je u funkciji istog udara na okoštalu poziciju i opoziciju, na postavljanje novih paradigmi u domaćim centrima moći? Ime mu je Ante Wice Picarello... U njegovoj knjizi - zapanjujućem spoju fakcije i fikcije, fake i fuck newsa - u češkoj se maniri prikazuje hrvatska politička scena, a političarima se udjeljuju i public relation savjeti o tome kako političkom aferom sakriti seksualnu ili pak kako seksualnom aferom sakriti zamračivanje narodnih para ili kakvu drugu svinjariju kojoj su oni tako nepopravljivo skloni. 24sata u ekskluzivnom feljtonu u pet nastavaka donosi Picarellov uvid u bespuća putene zbiljnosti.
Poglavlje 13. TRI TIPA PAMETNIH GLUPANA
Začudo, baveći se sakrivanjem tuđih tajni nisam postao cinik. Barem ne veći nego što sam već prije bio. I dalje sam vjerovao u ljubav, vjernost i sve one vrijednosti koje tako zdušno svi propagiraju, a nitko ih se ne drži. Da li neka rock zvijezda ili glumac ševi nešto sa strane, da li se druži sa ovakvima ili onakvima, koga briga. To se od njega, ili nje, na neki način i očekuje.
To uglavnom i jest najveći problem sa političarima i njihovim aferama. Ne drže se morala koji propovijedaju. U Francuskoj gotovo i nema predsjednika i premijera koji nije bio nekakav preljubnik. To je tamo gotovo pitanje časti i o tome se baš i ne priča. Mitterand je 20 godina imao ljubavnicu, koja mu je rodila kćer, ali preljubnik je nikada nije priznao u javnosti a u braku sa svojom suprugom ostao je sve do svoje smrti. Smušeni Francois Hollande varao je dugogodišnju partnericu s TV zvijezdom. Ma, tamo je to tradicija. Marija Antoinetta varala je Louisa XVI sa nekim lijepim skandinavskim časnikom, jer joj se muž bavio samo bravarijom i lovom.
Francuzi su na to sve navikli, to im je tradicija i kulturni standard. Ali zajebi, u toj zemlji, sindikate, pa ćeš imati pobunu u 158 gradova i šire. Ovi naši, niti ševe, niti ispunjavaju izborna obećanja, sve je to nekako-nikako. Kako reče Milanović, „radili mi ne radili, nešto će se već dogoditi.“ Jebemti, pa to ni siro Oliver ne bi bolje rekao. Samo, sir Oliver je bio dio družine iz cvjećarnice, a ovaj je, na nesreću, bio naš premijer.
Cijelo vrijeme, u stvari , pričam o nevjernim muškarcima. I stvarno, imao sam jako malo slučajeva, neću ni reći koliko, kada sam se bavio nevjernim ženama. Nikako ne mogu zaključiti zašto je to tako, osim da su žene puno bolja bića od nas muškaraca. Općenito. Pametnija, plemenitija, moralnija. Jednostavno, bolja.
Tako mi se barem čini, premda, vjerojatno, statističke razlike između muškog i ženskog preljuba nisu velike. Nisam pratio te stvari preciznije, pa ni ne znam pouzdano. Ne kaže se uostalom slučajno laž, velika laž, statistika. Oslanjam se na njuh intuiciju, osjećaj.
Uglavnom, imao sam slučaj jedne poznate gospođe koja je voljela nešto mlađe dečke pa si je tu i tamo kojeg i priuštila. Ništa posebno. Vrlo diskretno i vrlo mudro. Nisam imao što ni čistiti, najveća briga mi je bila pobrinuti se da ti dečki nešto ne bi pričali. A to se lako riješi. Obično lijepom riječju i nekom uslugom, recimo zaposlenjem, stipendijom ili nečim trećim. Kod ovih je to palilo. Nije ih ni trebalo nagovarati, sve je obavila ona.
Možda žene podjednako varaju kao i muškarci, ne znam, velim, ne pratim statistike, ali ako je tako onda su sigurno puno opreznije i diskretnije. Osim kada to ne žele biti. Jer, nabijanje rogova jedna je od najboljih osveta koju možeš priuštiti suprugu. Sprečavanjem takvih priča sam se bavio. I tu se uglavnom sve sastojalo od toga da učiniš uslugu, da se sve može demantirati, da ne procuri, da ne saznaju oni koji ne trebaju saznati. I što je najvažnije, da smiriš supruga. Jer on je taj koji će napraviti skandal, ne ona. Ona mu je samo dala do znanja da se ne igra s vatrom. Vjerojatno nakon stotinu upozorenja.
A kako smiriti podivljalog muža koji je doznao da nije najveći frajer nego rogonja? E, vidite, to je umjetnost. Najbolji način je ustvari najjednostavniji - pošalji ga negdje daleko dok se ne smiri i još ga k tome zaokupi poslom koji će mu dati na važnosti. Kada se stvari smire, a tip koji je upravo putovao i bavio se važnim "državnim" poslom od jutra do mraka, neće prvu stvar koji učini izazvati skandal. Kad je stvar smirena kod njega ostalo ide lako. Ona će dobiti što želi, a on će shvatiti što ne želi. Razvlačiti se po raznim tabloidima i to kao zadnji papak.
Ni takvih slučajeva nisam imao puno. Dva, tri. Naravno da nisu došli na zahtjev osobe koju štitim, nego na zahtjev nekog trećeg, kojem je bilo važno da se osoba zaštiti. Zašto, pojma nemam. Uglavnom je bila riječ o ljudima kojih je bolje čim prije se riješiti. Nisam pitao i nisam želio znati. Kao što uglavnom i ne želim znati za razloge, političke, gospodarske, privatne ili neprivatne, svih tih mojih intervencija. Nije me briga i bolje je da ne znam. Mislim da sam zbog tog svog stava sačuvao zdrav razum, kakav takav ugled i vjeru da postoji ljubav, vjernost i sve ostalo.
Često sam se, inače, pitao, kako se takvi uspješni ljudi uopće dovodu u situaciju da im treba moja pomoć. Jasno mi je kako se dovedu do toga, ali nije mi jasno zašto? Zašto su se doveli u situaciju u kojoj im trebam ja? Zašto se sami nisu pobrinuli za sve? Ako su uspješni, valjda su koliko-toliko i pametni, ako ništa drugo, dovoljno lukavi jer probijati se hrvatskom scenom znači imati veliku dozu lukavosti i nagona za preživljavanjem. Ako su sredili političke protivnike, odstranili konkurenciju u vlastitim redovima, osigurali egzistenciju, to bi značilo da su sposobni. Ma što ta sposobnost podrazumijevala. Jedini pametan odgovor koji na to mogu dati jest da su toliko nesposobni upravo radi toga što su sposobni. Točnije, uspjeh im je omogućio da budu neuspješni. Pamet, ili što god se krilo iza uspjeha, im je osigurala da budu glupi. Znam da su ovo oksimoroni. Evo tri tipa slučajeva koje sam uspio razraditi da odgovorim samom sebi na pitanje zašto su pametni ljudi (ovo pametni uzmite s rezervom, može značiti - beskrupulozni, lukavi, pokvareni, grebatori...) u većini vrućih situacija seksualnog tipa u stvari glupi.
Uspjeh im je ubio svaku kritiku prema samima sebi. Nije im za zamjeriti. Uspješni su, laskaju im, slike im se pojavljuju na televiziji i u novinama, bankovni račun raste... Jednostavno su izgubili svaku kritičnost prema samima sebi. Točnije prestali su biti kritični prema sebi pa će lakše upasti u glupu situaciju nego neki drugi. Hrvatskom se takozvanom elitom proširio endemski psihološki poremećaj – takozvani omnipotentni delirij. Uspješni političari u trajnom prodoru, nenavikli na postojanje bilo kakvog otpora, išli su iz pobjede u pobjedu smanjujući neprestano smisao za trezveno procjenjivanje realnosti. Sanader, recimo, do zadnjeg trena nije vjerovao da ga itko smije uhapsiti; mislio je da je veći od Hrvatske, od policije, da sad ne kažem od života jer je to kliše.
Nadan Vidošević na televiziji je uzbuđeno osuđivao zloduh korupcije koji izgriza Hrvatsku, i nije izgledao neuvjerljivo. Činilo se da ga to jako uzrujava. U fazi delirija sve kočnice popuste, a karakteristika je osoba kod kojih je sve išlo glatko to da su uvjerene da su sposobnije od drugih objasnio je svojedobno u neki psiholog, dodajući da ljudi zahvaćeni delirijem imaju dva izlaza – ili prkosno brane svoju poziciju ili okrivljuju druge, ali krivnju ne priznaju… Zašto bi takav tip mislio da će biti uhvaćen spuštenih gaća? Naravno da neće.
Drugi razlog je da precjenjuju vlastite sposobnosti. To nije isto kao nedostatak kritike. Već baš pravo precjenjivanje vlastitih sposobnosti. Misle da mogu brže trčati, misle da mogu više skočiti, misle da mogu ševiti zgodnu curu onako za zabavu i da to nitko neće primijetiti. Kako to nitko neće primijetiti, zaboga? Imaš 20 godina i 40 kila viška. Svi će primijetiti.
Ako si precijenio i sposobnosti svog vlastitog malog, onda si tek u problemu. Jer gora stvar od toga da si preljubnik i ševiš sve što se kreće je to da ne možeš ševiti uopće. Evo, baš zadnjih dana imamo takav primjer nekog nesretnika, dedice, konzervativca, koji se malo razuzdao pa mu slike izašle kojekuda. Pa jeste li vi vidjeli tu facu? Taj osmijeh, blaženstvo, tu sreću? A pica – očito –duplo mlađa od njega, možda i triput. Vidi se po koži. Nema tu strija, nema narančine kore, nema nabora – glatko do bola. Mislim da mu se cijela Hrvatska smijala. A što mu je rekla žena? I što je on rekao ženi? To nitko ne zna, kao što nitko ne zna ni tko je curica sa fotke. Taj je podatak ostao dobro skriven. Ostalo je skriveno i to tko je i zašto dostavio fotke medijima. Nekako, to se poklopilo sa velikim prosvjedima protiv ove Istanbulske konvencije, a s druge strane, taj deda nije joj se baš protivio. Je li netko tom pričom rušio Konvenciju, ili Premijera? E, vidite, dovoljno dugo sam u ovom poslu da moram reći kako ne znam odgovor, jer istinu znaju samo dvojica, trojica oko našeg Rocca Siffredija. A oni su dovoljno pametni da se nikad neće izlajati, otkriti, plasirati neku indiskreciju. Uostalom, ako ste čitali pravila u ovoj knjizi, znate to i sami.
Tu sad dolazimo na treći i najvažniji razlog. On je sljedeći: ti ljudi nisu tako pametni kao što misle da jesu. Pametni i sposobni ljudi općenito preveliku važnost daju tim svojim osobinama i uvijek ih precjenjuju.
Da, stari, jesi pametan. Jesi. Ali ne toliko koliko misliš…
Shvatio sam to gledajući ih kako se koprcaju pred grobovima koje su si sami iskopali.
Zato nikada ne precjenjujem svoju pamet. I uzimam u obzir sve druge okolnosti. Jer možeš ti biti pametan koliko hoćeš, ali nitko ti ne garantira da ona druga strana nije pametnija od tebe i da ona treća nije toliko glupa da će tvoju pamet sjebati najglupljim mogućim potezom.
Fotografijama, recimo.
PRAVILO 13
Trinaest je nesretan broj.
Ovo nije pravilo, već upozorenje. Vjeruj u znakove koji su oko tebe, jer ako ništa drugo bit ćeš oprezniji.
I najvažnije od svega ne precjenjuj svoju pamet i sposobnosti. Život sjebe i najpametnije i najsposobnije.
Poglavlje 14. JEDINI STVARNI IZBOR JE REĆI NE
Već sam par puta rekao kako moj posao službeno ne postoji. Ja u stvari cijelo vrijeme radim nešto sasvim drugo. Normalno. Ovo sređivanje je usputno. Ameri imaju dobru riječ - fixer. Ipak, ni sam se ne mogu zakleti koji mi je posao glavni. Jer, sređivanje ovakvih stvari ponekad je vrlo slično stvarnom poslu kojim se bavim. U svakom slučaju omogućuje mi da taj stvarni posao radim. Kojim kanalima. Ni sam ne znam. Pouzdano znam da se neke usluge uvijek vrate i da su mi mnoga vrata otvorena ili ako nisu bit će otvorena kada okrenem par brojeva.
A što sam sve radio, izbrisao sam stotine slike i poruka, proširio bezbroj lažnih priča da bih sakrio prave, sredio više stipendija, poslova, ugovora, kada je trebalo vratiti uslugu ili nekom začepiti usta. Da, davao sam i mito. Ali na sitno, sto dvjesto eura ovdje, tamo. Kome? Nikome važnom. Znatiželjnom taksisti, budnom recepcionaru, brbljavoj službenici u putničkoj agenciji. Ništa opasno, ništa važno. Ali vrlo efektno. U većini tih slučajeva ti ljudi nisu ni znali zašto su dobili tu lovu, a ja sam to uvijek izveo da se zna ali i da se ne zna, istovremeno.
Uvjerljiva mogućnost negiranja bilo čega bila mi je glavni moto, zato sam ostao više-manje nepoznat. Pomoglo je i to što stvarno nisam zabadao u nos u to što se stvarno desilo. Tu sam šutio kao zaliven.
Često mi se dogodi da me razni pametni i ozbiljni ljudi pitaju:
- Ti znaš sve i svakoga. Je li stvarno istina da je ovaj sa onom, ili da je ona sa onim, a nabija mu rogove sa ovim.
Kažem. Važni, ozbiljni, pametni ljudi, s kojima dogovaram važne i ozbiljne stvari. Ljudi od knjige i znanja. I prva stvar koju me pitaju su notorni tračevi o slavnima i poznatima. Što je još gore, često prepoznajem neke od tih tračeva jer sam ih sam proširio. Da bi sakrio u šumi lažnih tračeva, pravi trač. Nevjerojatno. Još je po putu taj trač mutirao, pa se u pitanjima tih ljudi vrati do mene poprilično nakićen, tako kao što ni moja mašta ne bi mogla smisliti. A ja sam profić. Ili si barem umišljam da jesam.
Važna stvar u mom poslu je i ta da većina ljudi, ili barem dobar dio njih, pojma nema da sam ja bio taj koji im je napravio uslugu, sačuvao ugled, a često i fotelju. Kako taj mehanizam funkcionira bilo bi preglupo i preopasno govoriti. Ne zato što čuvam neke važne tajne, nego je jednostavno neprepričljiv i nevjerojatno kompliciran, a s druge strane potpuno jednostavan. Usto, ne želim baš ni otkrivati tajne zanata. Mistificiranje je uvijek najbolja stvar da prikriješ jednostavne istine. Zato mi ne pada na pamet da to otkrivam, uostalom, sve sam to naučio na prilično težak način, zašto bi nekom drugom bilo lakše nego meni.
Ali evo, spomenut ću samo neke slučajeve koje sam radio.
Sredio sam da jedna poznata nogometna zvijezda ne izađe u svim medijima fotografiran mrtav pijan s mladom i nepoznatom curom, koja nije njegova. Što je bilo iza toga, jer koga briga što radi u slobodno vrijeme, pojma nemam. Pretpostavljam da ju je kresnuo, ali nisam pitao i nije me briga. Za njega, odnosno da to sredim, zvao me jedan političar koji nema ama baš nikakve veze s njim. A ja sam zvao pet drugih ljudi koji nemaju nikakve veze sa medijima. I ništa nije palilo. Jebi ga, tip je bio zvijezda, i što je najgore, njegova službena cura je bila zvijezda. Svi su upregli snage i nitko ništa nije mogao riješiti.
Onda sam se sjetio rješenja. Jedini tko je mogao tu fotku poslati medijima je - sama cura na slici!
I to se riješilo vrlo brzo. Cura ima super posao. Ionako nije imala realne šanse da postane cura tom tipu, što joj je bila namjera sa slanjem fotografija, koje je uspjela povući. Slično tome, jedna je glasnogovornica grada Zagreba medijima poslala svoje paparazzo fotke, na kojima ju je „netko“ snimio na plaži. Savršeno utegnuta, vitka, u očito svjesno zauzetim pozama, bilo je jasno da je nije snimio nikakav radoznalac, već profi fotograf, majstor, kojemu je pozirala a onda sprženi cd s fotkama poslala medijima, kako bi kasnije mogla „očajavati“ jer ju je netko snimio polugolu, a zapravo, kako bi se njenom vitkom torzu divio i njen poslodavac, i grad Zagreb, i cijela Hrvatska. Te slike nisu nikad objavljene jer je jasno da su bile fake. Ali dolazile su mnoge koje su, na žalost onih koji su na njima bili, bile prave. Tajno snimljene. Ja sam se brinuo da takve slike nikad ne dođu do javnosti.
Slično su nestale brojne fotke političara, biznismena, zvijezda. Nijedna fotka nije bila kompromitirajuća, bar ne onako kako se to vidi u filmovima. Tek neka pijana sjedaljka u nekom kafiću ili negdje. Što je bilo prije ili poslije te fotke nije me zanimalo. A oni nisu govorili. Pretpostavljam da je nešto bilo, kad bi se tako uzjebali oko njih.
Ono što nikada nisam radio jest da bih sređivao nekom neki date, sastanak, curu, dečka ili nešto takvo. Ama baš nikad! Nije me, istina, nitko ni pitao, ali i da jest, odbio bih. Pa nisam svodnik. Ne jebem živu silu. Moj posao je bio da počistim. I toga sam se strogo držao uvijek. Isto tako nikada, ama baš nikada nisam sređivao nekakve gay afere. Stvarno nisam. Nije da ne bi, ne diskriminiram po tom pitanju. Jednostavno - nikada nije došlo do mene. Ili su ti ljudi, homoseksualci i lezbijke, jednostavno pristojniji pa ne upadaju u glupe afere, kao prosječni hrvatski glupan koji je sa nekim mini uspjehom sebi zabio u glavu da može ševiti šta hoće i kako hoće.
Unatoč svemu tome, obiteljski sam čovjek.
Još nisam otac ali se nadam da ću uskoro postati. Radim na tome. Nisam svetac i ja volim pogledati zgodnu curu, ali sve ovo što sam radio, navelo me na to, da jednostavno takve stvari nisu vrijedne. Osim ako se zaljubiš. A onda je bolje, ako se to već dogodilo, ići do kraja, a ne lagati. Ali to je moje mišljenje. Nadam se da mi se to neće dogoditi. Moja partnerica, još mi nije supruga, ali to nije ni važno, ionako ne zna za ovaj dio mog posla o kojem pričam. Neće ni znati. Bar joj ja neću reći. A ako pita, reći ću joj istinu. Jebi ga, istina je nekad najbolje rješenje. Možda nije za svakoga, ali ja mislim da za mene je. Izrekao sam dovoljno laži u životu, da mi se istina čini puno fantastičnijom nego bilo koja laž koju bilo tko može izreći. I zato je treba cijeniti.
Zato se sada čudim što gledam u ove užarene oči. Već sam vam rekao, kada nešto zna više od dvoje ljudi znat će uskoro svi. Ako ja vidim ove fotografije, onda znači da su ih već vidjeli i neki drugi. Nikada tako nešto nisam sređivao. I sumnjam da je to uopće moguće. Što napraviti? Tragovi su posijani, nema te količine tračeva koje ovo mogu zamagliti, dapače samo će pogoršati stvari.
Znam da će mi uskoro zazvoniti mobitel. Ne znam broj, ali to nije ni bitno, ionako me ne zove nitko tko je izravno povezan sa gospodinom sa fotke.
Razgovor uvijek počinje nevezano. Okolo. No prije nego prijeđe na stvar ja kažem:
- Ne.
S druge strane šutnja. Gotovo mogu osjetiti kako se tipu vrte kotačići u glavi.
- Misliš da je nemoguće, pita.
Sada ja šutim.
Dugo.
Oboje šutimo.
- Imaš pravo, odgovara.
Ne znam je li bilo nemoguće. Možda nije. Ali znam jednu stvar, a to je da je jedina stvarna moć, jedini stvarni izbor koji imaš, reći Ne.
PRAVILO 14
Zaboravite na sva pravila, na sve savjete, na sve upute. Nijedna situacija nije ista i za svaku vrijede neka druga pravila ili kombinacija raznih pravila
Jedino pravilo koje je radi jest: Ako nisi siguran reci ne.
Prvenstveno samom sebi.
Na svim kioscima potražite integralnu verziju bestsellera Ante Wice Picarella "Seks vodič: Za političare i one koji to žele biti" za samo 19,90 kuna!