Tih smo godina mi u društvu bili između 20 i 30 godina starosti. Svi dečki iz društva otišli u braniti Domovinu. Svima je cilj bio obraniti svoje domove i nakon toga VRATITI SE NA SVOJA RADNA MJESTA u tvornice, na polja.... Govorim o mom društvu, neki su poginuli, neki su ranjeni, neki su ostali invalidi, neki su prošli neogrebeni izvana. Problem je započeo '95. kad je sve bilo gotovo, kad su se "skinuli" i željeli se vratiti NA SVOJA RADNA MJESTA. Više nije bilo tvornica, nije bilo polja, mnogo toga više nije bilo, NIJE BILO RADNIH MJESTA. Država je imala problem jer se odjednom stvorio ogroman broj ljudi, ljudi s oružjem, s kojima nisu znali što će. I tad su im počeli nuditi - mirovine, poticajne mjere za zapošljavanje - sjećam se, mogli su otvoriti OPG ili kafić.... smiješno je bilo gradskim dečkima, odraslim na betonu, onima koji su radili po uredima ili po tvornicama nuditi bavljenje poljoprivredom o kojoj pojma nisu imali. Mnogi koji su se pokušali ogledati u poljoprivredi su propali, propali su i kafići. Mogu biti ponosna na moje prijatelje. Svi su nastavili raditi - dečki su radili po privatnim firmama, po sezonama u šećerani, sve živo su isprobavali, ali nikom nisu bili na teret. Oni koji su u mirovini su invalidi rata /vjerujte, nitko ne bi mijenjao svoj život za njihova invalidska kolica/. Poznam ja i druge i drukčije, ali sad sam govorila o mojim prijateljima.