Zoran Milanović je zapalio svijeću i položio vijenac na spomen groblju hrvatskim izbjeglicama iz Drugog svjetskog rata u nekadašnjem logoru El Shattu istočno od Sueskog kanala, rekavši da ono ostavlja dubok dojam
POSJET EGIPTU
Zoran Milanović na spomen groblju hrvatskim izbjeglicama: El Shatt me se duboko dojmio
Predsjednik je rekao da je riječ o impresivnom mjestu te da se osjeća kao njegov dio jer su u zbjegu izbjeglica bili i ljudi iz njegove očevine.
- Možda bi trebalo razmišljati o tome da se obilježja prenesu u Hrvatsku, čuo sam takva razmišljanja. Jer ovdje je jako teško doći. Daleko je, objektivno - naglasio je Milanović.
Predsjednik je rekao da je spomen obilježje, uzimajući u obzir blizinu Sueskog kanala i pustinje, zbog čega tu rijetko dolaze Hrvati, odlično napravljeno te da je osjećao obavezu posjetiti ga. Milanović je u knjizi na spomen području zahvalio egipatskim vlastima na održavanju sjećanja na zbjeg Hrvata koje će „uvijek ostati važan dio naše povijesti te se nikad neće zaboraviti”.
- U vihoru Drugog svjetskog rata došli su, puni nade u spasenje i povratak, s dalekih obala Dalmacije, i ovdje na Sinaju naši vječni mir. Domovina ih nikada neće zaboraviti - stoji na spomen groblju onih koji se iz sinajske pustinje nisu vratili u Hrvatsku.
Na spomeniku se navodi osamstotinjak imena.
U pustopoljini bez biljaka, praznog obzora
- Jedne hladne siječanjske noći otisnuli smo se prema Italiji, u Bari - svjedočanstvo je Lenke Jakić-Gareljić iz Podgore, navedeno na spomen području u Egiptu.
- Odatle teretnjacima, željeznicom pa brodom prema Egiptu. Etna se dimila, a morska bolest i pojasevi za spašavanje su nas izmorili. Ukazalo se kopno, pred nama je Port Said. Željeznicom do odredišta – na žuti pijesak pustinje. Naš dom? - pitala se ta stanovnica El Shatta.
Nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine i njihova povlačenja uslijedila je ofenziva nacističke Njemačke u Dalmaciji, zbog čega je velik broj stanovnika tog područja krenuo u bijeg, prvo u sigurnost otoka Visa, središta partizanskog otpora, a kasnije, uz pomoć britanske mornarice, na nedavno oslobođen jug Italije.
U vrijeme dok su se saveznici još uvijek borili za oslobađanje ostatka Italije, pa i prijestolnice Rima, nekoliko desetaka tisuća izbjeglica iz Makarskog primorja, Lastova, Pelješca, Korčule, Hvara, Brača, Visa, Splita, Trogira, Šibenika te sjeverne Dalmacije i Like prebačeno je u Egipat, na južnu stranu Sueskog kanala, u bivši kamp britanske vojske koji je 'izgubio' funkciju nakon poraza sila osovine u Sjevernoj Africi.
U tom kampu, za kojeg izbjeglice u svojim svjedočanstvima prepričavaju da je bio smješten u potpuno ogoljenom okruženju, u pustinji bez imalo raslinja, životinja te praznog horizonta, do 1946. je živjelo preko 30 tisuća Hrvata, većinom žena, djece i staraca.
Osamsto umrlih i petsto rođenih
Izbjeglice su živjele u pet logora u šatorima, a logor je još zbog britanske vojske imao izgrađene administrativne urede, skladišta, kupaonice i medicinske odjele. U izbjeglištvu su pokrenute škole i škole, radionice i kulturne priredbe izbjeglih Hrvata.
Kamp na Sinajskom poluotoku, na granici Afrike i Azije, uspostavila je i prva četiri mjeseca vodila je britanska Administracija za pomoć i izbjeglice na Bliskom istoku (MERRA), uz pomoć dobrovoljaca. 1. svibnja 1944. godine logor je službeno preuzela UN-ova organizacija za pomoć izbjeglicama (UNRRA).
U logoru je umrlo osamstotinjak ljudi te se vjeruje da je rođeno gotovo 500 beba.
Hrvatska vlada 2003. je odlučila obnoviti spomen područje, a obnova je dovršena 2006. godine.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
