Zahuktala se svađa Milanovića i Plenkovića. Predsjednik je zbog nje bojkotirao Dan državnosti, a premijer mu očitao bukvicu. Čemu to služi? Milanović se pravi da ruši HDZ, a Plenković se pravi da je HDZ-ovac.
Zoki misli da je vođa pokreta otpora, ali zapravo je HDZ-ova vreća za udaranje prije izbora
Zoran Milanović promovira se u vođu pokreta otpora.
Otpora ustaštvu, otpora izborima, otpora HDZ-u...
Prvo je srušio sve biste hrvatskih velikana iz Ureda predsjednika, pa je htio srušiti HOS-ovu ploču u Novskoj, pa je porukom da neće ići na izbore srušio demokratsku tradiciju, pa je sada bojkotom novog Dana državnosti htio srušiti HDZ-ov praznik. Kako bi valjda srušio i HDZ.
A s druge strane, Andrej Plenković je u takvom Zoranu Milanoviću pronašao ono čemu se nadao od predsjedničkih izbora - vreću za udaranje.
I tako imamo višemjesečni igrokaz obračuna predsjednika i premijera, Milanovića i Plenkovića.
Najnoviji čin ove predstave, predsjednikov bojkot proslave Dana državnosti, savršeno ilustrira sav besmisao ovih prepucavanja.
Zoki pacer
Milanović je bio u pravu: novi Dan državnosti zapravo je dan prvog dolaska HDZ-a na vlast, ali sve oko toga izveo je pacerski. Svojim bojkotom državnog protokola dao je Plenkoviću municiju da ispuca nove počasne plotune u pravcu Pantovčaka, čim je mobilizirao birače, oduševio sljedbenike - i skrenuo pažnju s afera.
Zašto bi Plenković morao objašnjavati Josipu Rimac i način na koji mu funkcionira vlast na razinama ministarstva, lokalne uprave i vlastite stranke, kad može Milanoviću ponovno dijeliti lekcije o državnosti, patriotizmu i poštivanju zakona?
Radi se o simbiozi: Milanović se pravi da animira ljevicu i ruši neke noseće stupove HDZ-ove samovolje, a Plenković se pravi da štiti nacionalne vrijednosti, Domovinski rat, parlamentarnu demokraciju, pa čak i zakone.
Bilo bi lijepo reći da Milanovićevi postupci imaju rezona i smisla, a naročito osmišljenog plana. Međutim, oni su uglavnom stihijski, često pacerski, izazivaju zbunjenost i proizvode kontraefekt.
I obično su plod puke samoobrane.
Kad mu smeta?
Kad je Milanoviću zasmetalo ustaško znakovlje? Kad su mu u Okučanima priredili "sačekušu" s HOS majicama. Kad se sjetio da bi mogao bojkotirati proslavu Dana državnosti? Nakon što je Plenković dva dana ranije bojkotirao njegov Dan oružanih snaga na Pantovčaku.
Ako to izgleda kao pokret otpora, onda je to obično otpor onima koji ugrožavaju Milanovićevu poziciju. A taj Milanovićev otpor obično posluži Plenkoviću da izbrusi svoje domoljublje, izglanca svoju retoriku i ojača poziciju u stranci i na desnici.
To je sparing meč dvojice političkih teškaša koji se najavljivao još od kampanje za predsjedničke izbore i koji ne služi nikakvoj svrsi, osim međusobnom odmjeravanju snaga i pokazivanju mišića.
Šeki i Zoki
Još je bolje kad se uključi Vladimir Šeks s porukom o opozivu predsjednika države. Pa se Milanović odjednom sjeti Šeksove uloge u ratnom Osijeku. Koje se nije sjetio godinama ranije. Valjda ju je čuvao za ovu prigodu.
I opet nikome ništa.
I dok se Milanovićev pokret otpora bolje uklapa u seriju "Alo, alo", nego u povijesne udžbenike, Plenković u predsjedniku države nalazi idealnu - i jednu od rijetkih - vreća za udaranje.
Prema dobrom dijelu političke scene se mora odnositi kao prema postizbornim koalicijskim partnerima, odnosno budućim "žetončićima", no zato s Milanovićem može raditi što hoće. Efektnije nego s Davorom Bernardićem koji ipak zahtijeva poseban pristup.
Što smo dobili? Predsjednika koji bojkotira državne praznike i demokratske izbore, premijera koji politizira praznike i štanca afere. Očito nismo bolje ni zaslužili.