Razni koncepti uskrsnuća, ali i oživljavanja nakon smrti, znani su u mnogim religijima i vjerovanjima stotinama pa i tisućama godina prije kršćanstva
JE LI USKRSNUĆE MOGUĆE?
Znanstvenici o Uskrsu: Isus nije doživio kliničku smrt na križu pa oživio. To nije reinkarnacija!
Teolozi danas često upozoravaju da se uskrsnuće ne treba doživljavati kao nešto isključivo onostrano i nadnaravno, već da ga prije svega trebamo doživljavati kao poruku da je "Isusov grob bio otvoren Božjom ljubavlju koja je u konačnici pobijedila mržnju, nepravdu i sve moguće interese koji su se preko Isusove smrti prelamali".
Naravno, razni koncepti uskrsnuća, ali i oživljavanja nakon smrti, znani su u mnogim religijima i vjerovanjima stotinama pa i tisućama godina prije kršćanstva. U kasno starozavjetno doba, potkraj drugog stoljeća prije Krista, i Židovi su počeli ispovijedati vjeru u uskrsnuće tijela. Nije to bilo slučajno, katarza izazvana teškom patnjom tog naroda u sužanjstvu rodila je i nadu u uskrsnuće svih mrtvih. Bio je to odgovor na očaj i beznađe zbog neizbježne sudbine koja je vodila u smrt. Povjesničari i teolozi precizno navode 2. stoljeće prije Krista, točnije 135. godinu kada je iz krize u doba rata nikla ideja o uskrsnuću. Naprosto, žrtve biti nagrađene, za razliku od tlačitelja.
Isusovo tumačenje uskrsnuća
O uskrsnuću se govorilo mnogo i za Isusova života. Zna se da je u židovstvu prvoga stoljeća bilo više različitih sljedba koje su različito doživljavale i tumačile uskrsnuće. Farizeji i eseni vjerovali su u besmrtnost duše i u uskrsnuće tijela. Saduceji, koji su osim toga priznavali samo prvih pet knjiga Staroga zavjeta (Toru ili Petoknjižje), u uskrsnuće nisu vjerovali. Za saduceje se tako kaže da »niječu uskrsnuće«, a Isusu postavljaju pitanje koje je utemeljeno na Mojsiju, što je u to doba drugi naziv za Toru. Njihovo pitanje ovako glasi: "Učitelju, Mojsije nam napisa: Umre li čiji brat i ostavi ženu, a ne ostavi djeteta, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Sedmero braće bijaše. Prvi uze ženu i umrije ne ostavivši poroda. I drugi je uze te umrije ne ostavivši poroda. I treći jednako tako. I sedmorica ne ostaviše poroda. Najposlije i žena umrije. Komu će biti žena o uskrsnuću, kad uskrsnu? Jer sedmorica su je imala za ženu."
To je pitanje, tumače danas teolozi, bilo postavljeno na način koji je trebao Isusa dovesti u neugodnu situaciju, jer je trebao ili zanijekati uskrsnuće ili reći nešto protiv Tore. Isus im objašnjava da na krivi način poimlju uskrsnuće:
"Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama, ni sile Božje? Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima. A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako Mojsiju reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate."
Odgovorajući saducejima, Isus ispravlja i sliku uskrsnuća kakvu su zagovarali farizeji, a po kojoj su ljudi nakon smrti živjeli nove, ali bolje živote. Konačno, Isus donosi dokaz o uskrsnuću iz Tore, koju saduceji jedini priznaju, gdje Mojsije »Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim«. Oni stoga moraju biti živi, jer Bog nije bog mrtvih. Za razliku od ostalih sinoptika, Luka dodaje: »Ta svi njemu žive« i time i on navodi riječi Četvrte knjige o Makabejcima.
Prazna grobnica u antičkom kultu
Pobjeda smrti i prazna grobnica zabilježeni su i u jednoj od prvih orijentalnih religija koja su prodrle u Rimsko Carstvo, a bila je popularna u vrijeme kršćanstva. Kult Velike Majke bogova građen je oko božanstva Kibele, izvora svega života, a s njom se povezivao božanski heroj i dobri pastir Atis koji je smatran personifikacijom biljaka. Kada je Atis umro, Kibela ga je toliko oplakivala da je on u proljeće doživio obnovu. U Rimu se svake godine između 22. i 25. ožujka održavala svečanost koja je obilježavala smrt Atisa i njegov povratak čiji su simbol bile ljubičice što su niknule iz Atisove krvi. Vjerovalo se da ljudi koji sudjeluju u ritualima tog kulta mogu pobijediti smrt. Neki povijesni izvori govore i o ritualu u kojem svećenici na kraju festivala na treći dan odlaze u praznu grobnicu iz koje je Atis ustao.
Ideja oživljavanja boga bila je prisutna i u popularnom kultu Ozirisa i Izide, a prema zapisima Herodota i Plutarha u Egiptu se svake godine održavao festival kojim se slavio povratak Ozirisa...
Teolozi upozoravaju da idjeu uskrsnuća ne treba miješati s idejom reinkarnacije, odnosno ponovnog utjelovljenja. Reinkarnacija je ukorijenjena u mnogim istočnim religijama i smatra se uĉenjem po kojem duša nakon smrti ulazi u neko drugo tijelo. O tome konceptu znanost i nema mnogo prostora za ozbiljna tumačenja.No, o samome Isusovu uskrsnuću već postoje neke ozbiljnije znanstvene rasprave i teorije.
Kako, dakle, znanstvenici objašnjavaju svjedočanstva opisana u Bibliji? Teoretizirajući, oni iznose pet najčešćih teza. Prva je, i najčešća, da Isus na križu zapravo nije umro. Da su ga položili u grob živa, misleći da je mrtav. Druga da je uskrsnuće bila zavjera. A treće da su učenici imali vizualne halucinacije ili da je sve skupa samo legenda. Naravno, ostaje i ona posljednja, u koju kršćani danas vjeruju: da se uskrsnuće doista dogodilo.
Uskrsnuće zaobilazi povijesna i znanstvena tumačenja
Prvu teoriju, da je Isus preživio i nakratko se oporavio zbog vlažnog zraka u grobnici, opovrgnuta je i pravim znanstvenim člankom u doista ozbiljnom stručnom magazinu Journal of the American Medical Association:
'Težina povijesnih i medicinskih dokaza ukazuje da je Isus bio mrtav. Koplje, probodeno između njegovih desnih rebara, vjerojatno je probolo ne samo desna pluća, već i perikardijum i srce te time osiguralo njegovu smrt', stajalo je u tom članku, u čijem su pisanju 1986. godine sudjelovala trojica američkih liječnika. Članak je tada izazvao ozbiljne dvojbe, rasprave, a naišao je i na kritike da je nedopustivo tako teoretizirati o Isusovoj smrti. Teolozi, jasno, i tom su prilikom upozoravali da svaka priča o uskrsnuću nadilazi granice povijesne i znanstvene sfere.
Tako misli i njemački teolog Thomas Söding, profesor na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta Ruhr iz Bochuma, koji podsjeća na činjenicu da u Novom zavjetu nema detalja o samom uskrsnuću, o tome kako je zapravo tijelo nestalo i kako je Isus oživio:
- Nigdje u Novom zavjetu se ne opisuje samo Isusovo uskrsnuće. Bilo je žena u Jeruzalemu koje su rekle: „Htjele smo ići na grob, a grob je bio prazan i mi si to nismo mogle objasniti. Ali onda nam je rečeno – kroz Božji glas – da je grob prazan jer je Isus ustao iz mrtvih."
Bilo je ljudi koji su te iskaze žena smatrali bezumnima. Na kraju se i njima ukazao Isus. Oni su mislili da su vidjeli duha. Ali onda je Isus rekao: „Pogledajte me bolje. Ja sam Isus!" To su ta dva uporišta. Prvo: grob je pronađen prazan. Za to nema prirodnog objašnjenja. I drugo: tu je to ukazanje uskrsnuloga. To također pokazuje da Bog nije sklopio savez s velikim mudracima tadašnjeg svijeta nego s običnim ljudima koji su imali vezu s Bogom. To ima veliki smisao jer je Bog među ljudima kod kuće.
Svjedočanstva ili halucinacije?
Fenomen uskrsnuća opisan je u Evanđeljima kada Pavao prvi svjedoči, da Raspeti nije ostao u smrti, nego da se nakon svog uskrsnuća trećeg dana u više navrata ukazao svjedocima. Evanđelja izvješćuju o ukazanjima uskrslog Isusa, ali i o praznom grobu.
Uskrsnuće danas potiče i priče o takozvanim fenomenima iskustava bliskih smrti ili tzv. kliničke smrti, u kojima ljudi često opisuju da su, kad im je prestalo kucati srce, vidjeli svjetlost ili da su gledali prizore iz svog djetinjstva, da su vidjeli vlastito tijelo kako se uzdiže uvis.
Takva svjedočanstva znanstvenici smatraju halucinacijama, zapravo misle da su ona proizvod posljenjih moždanih aktivnosti, prije konačne smrti.
O ovom fenomenu je napisana izuzetno poznata i kultna knjige 'Život poslije života' dr. Raymonda Moodya, u kojoj se opisuje niz takvih slučajeva. A mnogo je i takvih svjedočanstava u ljudi koji su doživjeli kliničku smrt u Hrvatksoj. Nije stoga čudno da umjetnici kroz stoljeća i Isusovo uskrsnuće slikaju kao put prema svjetlosti, uvis, ponekad iz kroz tunel, zapravo spilju ili grobnicu.
Uskrsnuće je teološki pojam, a klinička smrt medicinski
No, važno je znati da je uskrsnuće teološki pojam, a klinička smrt medicinski, te da su komparacije vrlo nezahvalne, pa čak i nemoguće. U uskrsnuću je, naime, bitan detalj da se Isus vraća u svom tijelu, upozoravaju znanstvenici. Dakle tu nemamo koncept duhovnog iskustva poslije smrti, kada ljudi osjećaju da napuštaju svoje tijelo, kada imaju i vizije kako se izdižu iz njega. Neka od tih svjedočanstava doista su teško objašnjiva i začudna, naročito ona u kojoj se ljudi dobro sjećaju lica i razgovara kirurga i liječnika koji ih oživljavaju nakon kliničke smrti.
O. Ivan Kozelj, profesor kršćanske filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1896.-1982.), još je davne 1931. godine napisao ozbiljno i koncizno djelo pod naslovom "Uskrsnuće Isusovo pred forumom moderne kritike", u kojem na vrlo vješt način iznosi ključne teze o Isusovu uskrsnuću i pri tom zaključuje: Sva četiri evanđelja se potpuno slažu, u bitnim
tvrdnjama, i to 1. da je Isus bez svake sumnje umro te bio pokopan, 2. da je treći dan grob nađen prazan 3. da se Isus ukazao živ u tijelu svojim učenicima".
O. Kozelj potom citira "bezvjerce i racionaliste", filozofe koji kažu da za "modernog čovjeka, istinsko uskrsnuće, tj. povratak k organskom životu tijela, koje bijaše uistinu mrtvo, jest nemogućnost svih nemogućnosti". Konačni zaključak o mogućnosti uskrsnuća o. Kozelj je izveo iz riječi Eduarda Reussa, teologa rođena 1804. u Strasbourgu, autora iz kruga liberalnih teologa luteransko-protestantske crkve u Augsburgu:
- Što se tiče temeljnog događaja t. j. uskrsnuća samoga mora znanost konstatirai, da apostoli u tom pogledu nisu nikad i nigdje pokazali ni najmanje sumnje i ni najmanjeg kolebanja. Apologetika pako može si danas prištedjeti trud, da ozbiljno pretresa izvjesna tumačenja, koja su nekad izmišljali, da izbjegnu čudu, kao n. pr.: mogućnost obične letargije, od gdje bi se Isus bio malo pomalo probudio; ili da su sve to udesile vođe neke tajne stranke, da tako pripomognu do pobjede učenicima; ili hipoteza, da su učenici promišljeno raširili lažne vijesti i slično, sve jednako romantično i nevjerojatno. Povijest i psihologija, fiziologija i dobar ukus obračunali su s tim već davno. Pokušaj, da se svede sve na obični mit, razbija se o kratkoću vremena, što postoji između događaja samog i prvog propovijedanja; utjecati se utvarama i subjektivnim vizijama nemoguće je, imamo li pred očima univerzalnost i čvrstoću uvjerenja u krilu prve Crkve. I kad nijedno naše evanđelje ne bi za svoje tvrdnje imalo garancije neposrednog očevica, preostaje svjedočanstvo Pavlovo, koji očevidno reproducira tvrdnje onih ličnosti, koje navodi. Mi možemo opet i opet priznati, da nam je mnogo toga u toj povijesti neshvatljivo; da nam nikad ne će poći za rukom, da si jasno predočimo narav i način egzistencije Uskrsloga Isusa; da naš razum stane uvijek, kad pokuša stvoriti si jasnu ideju i srediti elemente raznih izvještaja: još bi uvijek ostala ova neosporiva činjenica, (pred kojom ne možemo zatvoriti očiju!) da je Crkva, koja postoji više od 18 stoljeća, građena na tom
temelju, da je ona dakle njegov vječno živi svjedok, i da je ona zapravo, koja je s Kristom izasla iz groba, gdje bi inače s njim najvjerojatnije ostala zakopana zauvijek".
'Zbilju uskrsnuća ne možemo sebi ni predočiti jer to nadilazi čovjekove moći'
Za kraj, možda odgovore na sva pitanja o uskrsnuću - vjerska, historiografska ili znanstvena - dobro sažima misao koju je u tekstu pod naslovom "Uskrsnuće tijela" prije dvanaestak godina, u časopisu Svjetlo riječi koji u Sarajevu izdaje Franjevačka provincija Bosna Srebrena, objavio fra Ivan Bubalo, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu, ali i filozofski pisac.
On je tako prilično jasno ustvrdio da "zbilju uskrsnuća ne možemo sebi ni predočiti jer i to apsolutno nadilazi čovjekove moći. I Biblija nam o tome govori u slikama koje jedino i njoj samoj preostaju kako bi izrekla neizrecivo i predočila nepredočivo: Bog će prebivati s njima... I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer — prijašnje uminu".
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
