"Znam gdje je moj sin ubijen, rekli su mi: Tu je Miro ležao..."

Dođu blagdani, sjedneš za stol, svi smo tu, a on fali. Sve ove godine kao da sam ušla u neki mračni tunel iz kojeg nema izlaza ni svjetla. Od 1991. godine za mene se ništa nije promijenilo, rat kao da nije prestao. Još tražim svoje dijete. Nikog ne mrzim, nikog ne kunem, ali onoga tko mi je ovo napravio stići će moje suze.

POGLEDAJTE VIDEO

Gledali su moje nemoćno ranjeno dijete na nosilima i ubili ga. Pa kakvi su to ljudi, kroz suze priča Vinkovčanka Spomenka Kušić (70). Majka je dvaju sinova, Mirabela Mire Matičića i Radomira Kušića (35). Starijeg, Mirabela, izgubila je u ratu. Imao je samo 24 godine.

Posljednji rujanski susret

- Kad se u svibnju 1991. godine u Vinkovcima zapucalo, Mirabel je s mojim bratom počeo odlaziti u naš mjesni odbor. Skupina mladića se organizirala za držanje straža po gradu. Nisam se nadala ratu, pa nisam branila Miri da ide, ali i da jesam, on bi svejedno išao. Bio je odlučan i hrabar mladić - prisjeća se Spomenka početaka ratnih sukoba u Vinkovcima.

Sredinom svibnja osnovana je 109. vinkovačka brigada i Miro joj se priključio. Obilazili su prve crte obrane grada, izviđali teren, a imali su samo jednu pušku, koju su jedni drugima ostavljali na dežurstvu. Spomenka i suprug Mile (72) radili su, a Radomir išao u školu dok se moglo. Život u gradu donekle je bio podnošljiv sve dok se Vukovar nije našao u okruženju.

- Sjećam se jutra 1. rujna, kad je Miro došao kući, otuširao se, presvukao i ponovno otišao. Nismo stigli ni razgovarati. Istog tog dana njegova grupa, njih 14, krenula je za Vukovar. Znali su da idu u grad iz kojeg vjerojatno neće moći izaći. Oni su bili zadnji iz Vinkovaca koji su ušli u Vukovar - tiho kaže mama Spomenka žaleći što toga dana nije uspjela sina pitati kamo ide i kad će doći.

Nije se ni oprostila, iako tad nije znala da je oproštaj nužan. Vjerovala je da će on sutra opet doći kući i, kao i uvijek do tada, zagrliti brata i nju, pitati što ima novo. Kako ni Miro ni njen brat nisu danima dolazili, Spomenka je otišla u zapovjedništvo brigade pitati gdje su. Sledila se od informacije da su u Vukovaru.

Šokantna istina na sudu

- Jedno jutro stajala sam u redu u pošti i iza mene su neke žene govorile da mi je poginuo brat. Skoro sam pala u nesvijest. Otišla sam u zapovjedništvo pitati je li to istina. Odgovorili su da im se moj brat javio i da je živ, ali da je moj Mirabel ranjen. Plakala sam od jada. Rekli su da je ranjen u nogu dok je nosio vodu ljudima na položaju. Noga mu je bila raznesena, pa mu je pomoć pružio neki doktor koji je bio u podrumu Borovo commercea. Tako je Miro i ostao tamo ležati. Kad je Vukovar pao, mislila sam da će ga poštedjeti zato što je ranjen - kaže Spomenka.

Nakon pada Vukovara morali su napustiti Vinkovce. Iako nije željela, morala je otići iz grada. Smjestili su se u Rijeci, a o Mirabelu danima ništa nije uspjela doznati.

I sina i brata, o kojem također nije znala ništa, prijavila je Međunarodnom crvenom križu. Nekoliko mjeseci kasnije brat joj se javio iz logora u Sremskoj Mitrovici. Rekao je da Mirabela nema, te je Spomenka poslala poruke u sve srbijanske logore. Nikad nije dobila odgovor. Nije bio ni na jednoj listi Međunarodnog crvenoga križa.

- Svi s kojima je Miro otišao u Vukovar završili su u logoru. Nakon izlaska ispričali su što im se dogodilo, ali o Miri nisu znali puno. Nakon pada Vukovara i ulaska novosadske vojske u Borovo commerce Miro je nestao.

Odlazi često na commerce

Tek godinama kasnije, kad su me pozvali na ispitivanje u osječko Državno odvjetništvo kao svjedokinje u sudskom postupku protiv dvojice zapovjednika novosadskoga korpusa, dobila sam zapisnik. U njemu sam pročitala što se dogodilo Mirabelu. Iz drugih svjedočenja doznalo se da su sve naše ljude koji su bili tamo izveli na Trpinjsku cestu. Izdvojili oko 30 ljudi, većinom ranjenika, među njima i mog Mirabela.

Odvezli su ih u Trpinju, u Vupikov hangar, i do navečer ih tamo maltretirali. U noći na 20. studenog odvezli su ih na Bobotski kanal, tamo ih ubili i zakopali - s mukom se prisjeća Spomenka trenutka u kojem je otkrila tešku istinu i otputila se tražiti Vupikov hangar.

Pronašla ga je. Sjela je pored njega i plakala. Pokušavala je dokučiti posljednje sinove osjećaje. Otišla je potom na Bobotski kanal. Bio je siječanj, sve u blatu, Bobotski kanal je dugačak i velik, nije znala kamo bi pošla. Hodala je po kanalu cijeli dan tražeći ni sama ne znajući što. Tu joj je negdje sin, a ona ga ne vidi. Nedugo potom na Bobotskom su kanalu radili iskapanja. Ništa nisu pronašli.

- Tražit ću ga i ići za svakim tragom dokle god mogu. Još se nadam i molim Bogu da ga pronađem, da imam grob na koji mogu otići. Znam točno gdje je moj Miro ležao, dečki su mi pokazali. Zbog toga na Borovo commerce idem često, zapalim svijeću i pomolim se. Nosim cvijeće i svijeće tamo jer nemam gdje, a znam da je tu bio - tiho kaže Spomenka.

Obišla mjesto na kojem je sin ležao ranjen

Podrum Borovo commerca sad je srušen. Spomenka je u njega uspjela ući prije urušavanja.

- Upalili smo lampione i držali se za ruke dok smo hodali podrumom. Svijeće smo stavljali po putu da vidimo vratiti se. Tamo je bilo zavoja, vojničkih posuda, ostataka odjeće, pa i kreveta. Tad su mi dečki pokazali: ‘Evo, tu je Miro ležao’ - kroz suze kaže Spomenka.