Zlatni momci: Naslov slavili uz onu 'Svi pjevaju, ja ne čujem'

Uvijek kažu da je teže obraniti nego osvojiti, to sam rekao i igračima prije finala. Uspjeli smo to napraviti, ali znate kako je to danas... Kad se igra, onda je taj dan još euforija, a sad smo pomalo prazni, tražimo normalan život i tako dalje. Svi smo to proslavili, jako smo to htjeli i puno smo radili na tome, kazao nam je Mario Sirotić, čovjek koji je s hrvatskom rukometnom reprezentacijom gluhih otišao do kraja na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Baš kao i njegov sugrađanin Lino Červar prije 15 godina, ali s reprezentacijom čujućih, Sirotić je u Umag donio najsjajnije odličje s Mundijala.

- Ma nema to veze s klimom, haha. Malo je Istrana u hrvatskim reprezentacijama. U nogometu nema nikoga, u rukometu je Stepančić iz Labina. Mi komotno živimo, a sport je napravljen za one koji se žele maksimalno dokazivati. Mi smo generacijama živjeli malo drugačije i bolje pa tu nema toliko sportaša koji su dosegli vrhunac kao Hercegovaca ili Dalmatinaca, koji više grizu za sport. Ne bih se uspoređivao s Linom. On je nešto drugo, živa legenda. On se cijeli dao rukometu, ja malo manje. Sad je tako ispalo, to je neki drugi sustav rada. Malo više tolerancije, ljubavi i razumijevanja nego što se treba imati s čujućim osobama i gdje se radi selekcija. Kod mene nema selekcije. Ima 30-40 igrača, izabereš 20 i ideš dalje. Rukometaša ima 5000-6000 tisuća pa imaš selekciju od 50, 20 ili 25 i odabereš 16 ili 18. Sustav je drugačiji. Svatko je rođen za nešto i svatko paše za neki posao ili grupu ljudi. Ne trebamo se uspoređivati. Drago mi je što obojica imamo uspjeha, a recimo da slučajno imamo umašku adresu - kaže Sirotić.

Bile su to mahom uvjerljive pobjede po 10-15 golova razlike...

- Inače na ta prvenstva znaju doći Srbija, Njemačka, Danska... Ali oni najčešće, kada dođu, nisu bolji od trećeg mjesta. Mi smo imali Tursku koja je bila u drugoj skupini, a ona je bila olimpijski pobjednik prije godinu dana. Imali smo u skupini Rusiju, koja nas je pobijedila na tim igrama u produžecima jedan gol razlike. Malo smo ih iznenadili u prvoj utakmici jer smo promijenili sustav igre i izbacili nove igrače pa je već bilo gotovo dok su se oni snašli. Pobijedili smo ih 14 razlike, a onda druge dvije, tri utakmice do finala bilo je lakše jer smo igrali protiv manje vrijednih reprezentacija iz Afrike i Južne Amerike. U finalu su nam opet došli Rusi koji su znali kako igramo i koji su se htjeli osvetiti za poraz. Krenulo im je dobro, u 15. minuti vodili su 7-3, sekunda je falila da ne sklizneš u neku negativu, da kola ne krenu nizbrdo. Tu smo zvali drugi time-out. Malo smo promijenili sustav, smirili igrače i u deset minuta uspjeli napraviti 9-3 i s -6 otići na +2. Poluvrijeme je bilo +1. Cijelo drugo poluvrijeme mučili smo se, ali netko je na kraju morao popustiti. Otišli smo na +5 u 50. minuti i tad sam znao da je gotovo.

- Nema tu razlike između reprezentacije čujućih i ove što se tiče emocija, rada, htijenja... Taj period od pet-šest sati prije, za vrijeme i poslije utakmice bio je moj možda najemotivniji dio života. Svašta sam prošao, ja sam 1980. bio prvak Jugoslavije s Kolinskom Slovanom, dvije godine poslije bili smo viceprvaci Europe, ali ovo mi je bio puno, puno jači osjećaj. Ljudi su sretni i zahvalni. Dokaz tome je i što ljudi koji imaju neki hendikep mogu ostvariti neka dostignuća. Većina njih igra u klubovima s igračima koji čuju. Mislim da je to i bolje jer se tako navikavaju i ne zatvaraju u svoje okruženje.

Izbornik velik dio zasluga pripisuje članovima stručnog stožera; pomoćnom i kondicijskom treneru Jakovu Previšiću, inače zaposleniku Hajduka, kao i fizioterapeutu Marinku Smolčiću te vođi puta i prevoditelju znakovnog jezika Mariju Lušiću, koji su povezali skupinu različitih ljudi.

- To su igrači koji igraju treću, četvrtu ligu, imamo samo jednog profesionalca koji igra vani, tri-četiri igrača koji igraju prvu, ne Premijer ligu. Ljudi koji rade... Imamo od čovjeka koji postavlja pločice, do kuhara, studenata, nezaposlenih. Ljudi su uzeli godišnje odmore i uložili u sebe da bi mogli ići u Brazil. Imamo ljude koji ne čuju ništa, one koji čuju 40-ak posto i one koji čuju samo s aparatom. Imamo one koji znaju i ne znaju znakovni jezik. To je jedan veliki miš-maš, kako bi se reklo ovdje u Istri, da ne kažem gemišt ljudi, kvalitete klubova. U biti je bilo jako teško sve to zajedno složiti i jako sam zadovoljan jer smo uspjeli Jakov Previšić i ja - to je moj pomoćni, kondicijski trener Hajduka. Uspjeli smo i od prvog dana bilo mi je važno, osim tehničkih i taktičkih detalja, kako ćemo igrati obranu, napad itd., da nađe ravnotežu između različitih ljudi, mentaliteta, znanja u rukometu, škola koje imaju. Jer to nije selekcija kao u reprezentaciji čujućih, nego uzmeš ono što imaš i od toga moraš napraviti nešto dobro. Malo je drugačije. Ali uspjeli smo i zadovoljni smo - kaže nam Sirotić.

Koliko je teško prenijeti igračima svojim igračima ideje i kako se oni snalaze na parketu? Kako znaju kad je faul itd.?

- Pravila nisu striktna kao u rukometu za čujuće, da moraš pustiti loptu odmah kad je faul. Puno puta događa se da sudac svira probijanje, a taj igrač napravi još tri koraka i šutira na gol. To je u rukometu čujnih osoba isključenje, a ovdje se to tolerira. Oni skuže, gledaju lijevo-desno što se događa. Recimo da im mozak mora raditi brže u nekim stvarima nego kod ljudi koji čuju. Oči im rade puno bolje. Što se tiče mene, napravio sam jedan sustav. Imam dva-tri igrača koji nešto čuju, 30-40 posto. Komuniciram s njima i oni dalje prenose. Nisu to samo gluhi, nego i osobe s oštećenjem sluha. Kad imam time-out ili sastanke, treninge, onda pričam dosta glasnije. Oni koji nešto čuju, gledaju u mene, a kraj mene su jedan ili dva igrača koji znaju znakovni jezik i sinkroniziraju prevode ono što govorim. Ja ga ne znam jer sam tu samo 40 dana. Nešto sitno sam ga naučio, ali ga ne znam toliko.

Onda se igrači ne bune sucima ili vama?

- Mogu mahnuti rukom ili mrmljati, pa i reagirati gestom. Nema tu puno priče sa sucima, samo igraš. Zbog toga što ne čuju i što slabije govore, vjerojatno se bune manje nego naši koji čuju. Htio sam donijeti nešto novo, osim tehničko-taktičkog sustava. Išao sam na ljubav, zajedništvo, emocije i ponos. Bilo je lijepo što su nogometaši igrali finale Svjetskog prvenstva. Gledali smo sve utakmice, pjevali pjesme... Radiš neko domoljublje, pozitivnu energiju. Grlili smo se svaki dan, malo drugačije nego u klubu, gdje sam inače trener u RK Buzet iz prve lige. Ali totalno je bilo lijepo i odgovaralo mi je.

Otkud vam sve dolaze igrači? Poznato je kako je samo jedan klub u Hrvatskoj isključivo za gluhe osobe, RK Silent.

- Od tamo su četiri igrača. Velik je hendikep što nam igrači uglavnom igraju u nižim ligama. Recimo, imamo dvojicu igrača iz Solina koji su mi igrali u prvoj postavi, gdje ranije nisu bili. Stavio sam ih jer sam vidio da će mi biti korisni. A u klubovima treniraju i igraju možda pet minuta po utakmici. Ali bili smo zajedno 35 dana, pričaš, objašnjavaš i sami se dižu i napreduju. Globalno, ovi iz Silensa su bili druga postava, odigrala je tri puta po 30 minuta i mijenjala stožerne igrače. Oni su kroz to igranje dosta napredovali. Imao sam još 11-12 igrača koje sam koristio. Među njima je Tomislav Bošnjak koji je profesionalac i igra u Italiji. Nekad je bio igrač Umaga, prije toga i Đakova, odakle dolazi. Oliver Ušić kapetan igra u Buzetu kod mene, igrao je u Splitu u Premijer ligi. Osim dvojice igrača iz Solina koje sam spomenuo, još jedan, Pero Jukić, igra u prvoj momčadi, ali samo obranu, u prvoj ligi. Još jedan igra u Vidovcu u prvoj ligi. Ovo drugo su sve druge ili treće lige... Stvarno je dosta velika razlika u znanju i puno je teže objasniti boljim igračima da se ne sekiraju, da pronađemo ravnotežu, ljubav i zajedništvo. Zbog toga smo se i vratili u finalu i pobijedili Ruse. Oni imaju profesionalnu ligu s 10-12 klubova, najbolji igrači u prvaku dobivaju 3000 dolara mjesečno.

Koliko ste se s igračima uspjeli zbližiti izvan terena? Što vole raditi, kako ste funkcionirali zajedno?

- Mi smo reprezentacija, predstavljamo Hrvatsku. Ne može svatko doći na doručak kad hoće, zapaliti cigaretu, popiti pivo gdje hoće. Treća liga je rekreacija i jako je pomoglo stvoriti im neke navike. Pustio sam pomoćniku, profesionalcu u Hajduku, da vodi taj dio priče s disciplinom, naročito na početku, dok se sve to nije složilo, da se ja ne trošim na to. Naučili smo ih da zajedno moraju doći na jelo, da se ne smije pušiti i piti i slično, što je normalno kod svih ozbiljnih momčadi. Navečer se moglo popiti pivo, dva i bilo je opuštanje. Dosta smo pjevali, što je interesantno jer su oni nagluhi ili gluhi. Pjevanje je uvijek dobro na atmosferu. One koji ne pričaju isto smo naučili pjevati. Netko je igrao malo karte, Dalmatinci briškule i trešete, Varaždinci, Zagrepčani i Slavonci belot... Ali na kraju, nakon 20 dana, iako smo se svi željeli vratiti kući, svima je bilo žao što je gotovo jer se malo-pomalo, bez obzira na razne raznolikosti, napravila dobra klapa, obitelj, familija. Svašta smo voljeli pjevati. Jedna od himni bila nam je "Svi pjevaju, ja ne čujem". Ali to nije bilo izrugivanje, nego smo se zezali na taj način. I razne hrvatske pjesme poput "Zovi, samo zovi", "Lijepa li si". Ima nekoliko njih koji ne čuju i stvarno, ovi su pjevali bez srama, među nama, nije tu bilo nikakve sprdnje, pa smo se zezali i smijali na račun toga.

Rukometaši su osvojili jako puno medalja na velikim natjecanjima, kakve su ambicije za budućnost?

- Vjerojatno ću ostati, ali sve ovisi o tome što će život donijeti. Imam 62 godine i uživao sam. Nisam bio siguran hoću li prihvatiti tu funkciju ili ne, ali na nagovor djece i drugih ljudi, kao i mog kapetana u Buzetu koji je inzistirao da dođem, prihvatio sam. Polako, mic po mic, ti dečki ušli su mi u krv i mogu reći da ih sve volim jer je ta univerzalna ljubav jako važna u kolektivnim sportovima, a i inače u životu. Sada nemamo ništa do 2020., kad je Europsko prvenstvo, pa je za tri godine olimpijada. Ima još puno lufta do svega toga. Mislim da ću ostati ako mi zdravlje dozvoli.

Nazvali su generaciju čujućih rukometaša "pakleni", a vi ste dobili nadimak "tihi pakleni". Smeta li im to?

- Ma oni nisu ni svjesni toga. Nikad nije bilo toliko medijske pompe, uvijek smo bili zapostavljeni. Bile bi tri, četiri rečenice... Ove godine, kako je bila euforija od nogometa, prepoznalo se nešto više dobroga u sportu pa je tako krenula priča i na nas. Dosad su bili na marginama, a ove godine prvi je put da smo toliko po medijima. Imali smo primanje i kod Plenkovića, doček u Umagu... To je lijepo, ipak smo mi reprezentacija Hrvatske koja je prvak svijeta. Svi su nas zaustavljali u Brazilu i spominjali kako navijaju za nas... Sve je to zajedno spojeno s našim uspjesima, to nam je dalo dodatni naboj i bili smo još više ponosni što smo Hrvati - zaključio je izbornik.