Zlatko Vitez: Zamalo sam umro. Doktori su me sfušali. Mislim da za mene glume više nema...

Kad uđete u prostore Histriona u zagrebačkoj Ilici, imate dojam kao da ste došli na izložbu zadnjih pola stoljeća hrvatskoga glumišta. I to vrlo sveobuhvatnu, skoro reprezentativnu. Na više katova kazališta bezbroj je slika naših najboljih glumaca - Vitez nije škrtario, to je "tribute" svim njegovim kolegama, ali tu su i brojne velike predstave, od Krležina "Kroatenlagera" preko "Hamleta" do "Areteja". Uz stotinjak kazališnih uloga, upečatljive su i, ne tako brojne, filmske. Vitez je odigrao nezaboravnu rolu u Berkovićevim "Ljubavnim pismima s predumišljajem", djelu nježnog, sentimentalnog sfumata, kakve smo u našoj kinematografiji rijetko viđali, da bi i u svom zadnjem celuloidnom nastupu, u filmu Antonija Nuića "Život je truba", dao markantnu ulogu patrijarhalnog oca obitelji, mesara, koji se vrlo ležerno snalazi u ne sasvim jednostavnoj obitelji... Tek je tu, kako je jednom objasnio, nakon "duuuuge" pauze probio "sankcije" koje su protiv njega, neizrečeno, uveli hrvatski filmaši, ljuti zbog tvrdnje da među njima nema ni jednoga koji bi po talentu bo ravan Emiru Kusturici. No Vitez je takav - nikad nije imao dlake na jeziku, nije se plašio iskazati svoj stav i zbog njega podnijeti - ako treba - žrtvu. Konačno, najpoznatija izjava o Hrvatskom saboru, ona o "kokošinjcu", pripisuje se baš njemu. On ju je izrekao, a o tome kad i kako bit će više riječi kasnije u ovoj priči o životu slavnoga glumca.