Nastavak ... Nitko to nije znao, uvjet je bio da isključe medije. I to je pohvalno. Dječak je otputovao u Pariz, Zlatan je platio kartu i smještaj, poslao im svog vozača. Dječaka su odvezli na utakmicu gdje je trebao biti i Zlatan koji zbog ozljede nije igrao. Ali, Zlatana nije bilo. U dva dana koja su dječak i njegova majka proveli u Parizu čekajući na nogometaša, organizirano je nekoliko susreta, ali na niti jedan Ibrahimović nije došao. Dječak se naposljetku vratio u BIH-u, umoran i razočaran. Vozač koji ih je vozao po Parizu, nije krio svoju tugu takvom situacijom. Rekić je izjavila kako se sa suzama u očima ispričavao za Zlatanov nedolazak. A što je Zlatan radio svo to vrijeme? Kažu, igrao je tenis s Novakom Đokovićem uz prijenos na TV-u. I što sada misliti i reći o “velikom” Zlatanu Ibrahimoviću, čovjeku koji je odrastao u siromaštvu, uz oca alkoholičara, noseći svoj križ? Kako je moguće da njegovo srce nije ganuto posljednjom željom jednog dječaka koji umire? Jesu li slava i novac urezali svoj žig na srcu Zlatana Ibrahimovića, je li postao bezosjećajan? Nadamo se da ipak nije i da će ipak uslišati dječakovu želju, jer on će ga čekati, tamo negdje u svojoj sobi, na bolesničkoj postelji, u Bosni i Hercegovini. Čekati će Zlatana Ibrahimovića sve dok se i posljednja iskra života u njegovom malom tijelu ne ugasi.