Životna priča: Imam 57 godina, iz Zagreba sam, prokockala sam dva milijuna kuna

Zovem se Marija, imam 57 godina, iz Zagreba sam, prokockala sam dva milijuna kuna.

Kockati sam počela prije četiri godine, okidač je vjerojatno bilo opće nezadovoljstvo životom, loši odnosi u braku, bližila mi se mirovina, djeca su odrasla i otišla od kuće. Igre na sreću postale su moja razbibriga, bijeg od stvarnosti. Počela sam igrati online igre na sreću povremeno, ali vrlo brzo sam igrala svaki dan. Kad bih bila na poslu i kad bih odradila sve što sam trebala, spustila bih ekran i kockala bih online. Nitko nije znao za to dok neplaćeni računi nisu počeli dolaziti na naplatu, otkrio se moj dug prema fizičkim osobama, kamatarima, internetske pozajmice, svega je tu bilo.

Nisam mogla spavati od tisuća kombinacija u kojima sam se snalazila kako sam znala i umjela, podmirivala bih dugove na jednoj strani da bih se mogla opet zaduživati na drugoj. Strašno. Svemu jednom dođe kraj, sve se na kraju sazna, obitelj me odbacila, ni dan danas ne mogu shvatiti kako sam im kao majka i supruga mogla to učiniti. Ne znam ni ja sama.

Živim s velikom grižnjom savjesti, odnosi u obitelji trajno su narušeni. 'Kako si nam to mogla u činiti?', 'Zašto nisi stala?', 'Zašto nisi mislila na nas?' - odzvanja mi stalno u glavi. Danas sam stabilno, kao liječena ovisnica o kockanju za mene je svaki dan borba, najteže mi je što moja obitelj nije uz mene.

Zovem se Ivan, imam 23 godine, iz Rijeke sam. Počeo sam kockati još u osnovnoj školi, s tatom.

Igrali smo sportsko klađenje, to je bilo vrijeme samo za tatu i mene, tako smo se družili, proučavali rezultate, razgovarali o sportu te tu i tamo nešto dobili. Moj tata i dan danas igra sportsko klađenje. Za razliku od mene, on ima granicu, igra ovisno o tome koliko vremena ima i u skladu s financijskim mogućnostima. Ja sam tu granicu odavno prešao. Kad sam se zaposlio, uloge na kladionici s 20-50 kuna povećao sam na 500-1000 kuna, ušao sam u kategoriju 'ozbiljnih igrača', moja 'specijalnost' bio je tenis, pratio sam sve igrače, terene...

Počeo sam sve intenzivnije igrati, nisam mogao misliti ni na što drugo osim na to kad ću kockati, potpuno sam izgubio kontrolu. Online igranje i mobitel omogućili su mi da stalno budem u tijeku i da kockam kad god poželim. Prestao sam igrati iz ugode, kockao sam da vratim novac koji sam izgubio i mislio sam da ne spadam u kategoriju kockara. Na liječenju sam saznao da je takvo ponašanje tipično za sve ovisnike, a naziva se 'lov na dugove'.

Zovem se Dado, imam 43 godine, rodom sam iz Varaždina, kockao sam vrlo dugo, prokockao pristojan trosobni stan u Zagrebu.

Iako mi je posao bio vrlo stresan i s malo praznog hoda, koristio bih baš svaku pauzu da online kockam na mobitelu. Živio sam samo od trena u kojem bih uplatio igru i onda čekao. Nije me više zanimalo hoću li dobiti ili izgubiti, to mi je bilo potpuno svejedno.

Čak i kad bih nešto na igri zaradio, razveselila bi me samo činjenica što taj novac mogu uložiti dalje u kockanje, ništa drugo. Nisu bili važni ni dobitak ni gubitak, samo čekanje rezultata. To je život prepun laži i manipuliranja, varanja najbližih, obitelji, prijatelja… Dotaknuo sam dno kad sam djeci uzeo svu ušteđevinu, i novac koji su dobili za rođendane, pričesti…

Slomio sam se psihički i fizički, sve sam priznao ženi i prijatelju kojeg sam iskoristio te potražio stručnu pomoć. Zbog kockanja sam izgubio smisao života, sebe, svoje vrijednosti, ugrozio brak i odnos s djecom, postao samo tijelo bez osjećaja. Danas sam dobro, liječim se, otkad sam na terapiji, nisam uzimao kocku u ruke i zahvalan sam do neba svojoj ženi i djeci što me nisu napustili.

Zovem se Goran, iz Osijeka sam, počeo sam kockati u 12. godini, sad imam 18.

Krenuo sam s listićima u kladionici za pet kuna, kockao bih s prijateljima iz razreda, a kako smo bili maloljetni, uvijek bismo nagovorili nekog poznanika ili ljude koje smo tamo zatekli da nam uplate listić. Onda sam počeo kartati belu za novac, pa sam krenuo u kasino, na rulet… Igrao sam i online igre, popustio u školi, roditelji su mislili da je pubertet, dok sam se ja u sobi prikovan za ekran kladio.

Više me ništa nije zanimalo, nisam imao osjećaja ni za što drugo osim za kocku. U godinu-dvije prokockao sam oko 200.000 kuna, krao sam roditeljima da bih mogao kockati. Najgori dan bio mi je kad sam baki uzeo cijelu mirovinu. Tad sam shvatio da sam bolestan, priznao sve mami i molio za pomoć. Moja obitelj nije znala prepoznati znakove, nisu mi znali ni pristupiti kad sam priznao da imam problem. Danas znam da sam bolestan i da se moram liječiti, apstiniram mjesec i pol, cilj mi je završiti srednju školu.