Život u mraku: Slijepi smo, no živimo život punim plućima

Ništa me u životu toliko ne boli kao to da nikada neću vidjeti svoje dijete, svoju Niku (13) koja mi, kažu, jako nalikuje, tužno će Zagrepčanin Željko ‘Gojzek’ Brdal (48).

Upravo je Nika, kaže Željko, kriva što je on postao ‘’ovisnik o planinama’’ i što je unatoč velikom hendikepu osvojio više od 80 vrhova u Hrvatskoj uključujući i Dinaru visoku 1831 metar.

- Tko još slijep planinari, sigurno se pitate? Isto sam se pitao i ja sve dok Nika nije upisala planinarsku školu u kojoj s djecom planinare i roditelji. Na prvi izlet otišla je s mamom Vlastom (44), a ja sam kod kuće razmišljao kako s kćeri ne mogu igrati tenis, voditi ju na bazen, a sada je tu još jedna aktivnost u kojoj ne mogu sudjelovati. Tad sam čvrsto odlučio da ću probati planinariti i dati sve od sebe da postanem član Gojzeka, planinarske grupe moje mezimice - govori Željko koji je u dobi od četiri godine obolio od retinalne pigmentoze, genetske, nasljedne bolesti mrežnice koja uzrokuje sljepoću. 

Bolest mu je, kaže, dozvolila da bez bijelog štapa u rukama završi redovnu osnovnu školu, srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”, te Filozofski i Prirodoslovno-matematički fakultet.

- Kad sam se zaposlio radne obveze sam izvršavao sam, a onda sam na poslu upoznao suprugu koja me potpuno oslijepila - šali se Željko rastežući osmijeh od uha do uha. Danas mu u poslu pomažu kolege, a i učenici koji u dnevnik upisuju sate i izostanke. Kaže da je strog, ali pravedan.

Da slijepi mogu postići puno ako su dovoljno hrabri i uporni dokazuje i Robert Pugar (58) iz Zagreba, prvi i zasad jedini slijepi čovjek u Hrvatskoj koji je uspješno završio studij matematike.

- Vid sam zbog rijetke bolesti izgubio s 18 godina. Liječio sam se u Hrvatskoj i u inozemstvu i bilo je to za mene i moju obitelj uistinu teško razdoblje. Najteže od svega bilo mi je kad mi je liječnik u jednoj inozemnoj bolnici iskreno i direktno rekao da mi ne može pomoći i da ću cijeli život biti slijep - prisjeća se Robert koji živi u potpunom mraku. Ne razaznaje čak ni kad je dan, a kad noć. Kad je birao koji će fakultet studirati nije puno razmišljao i dvojio.

Teško dolaze do posla

- Volio sam matematiku i odlučio sam je studirati usprkos svemu. Vjerojatno ni sam nisam bio svjestan u što se upuštam, no čuo sam za jednog Rusa koji je bio slijep i koji je završio matematički studij i pomislio sam ako može on zašto ne bi mogao i ja. Bilo je teško, morao sam se probijati, a da nije bilo mog školskog prijatelja koji je također upisao taj fakultet teško da bih ga završio - govori Robert dodajući da su profesori na ispitu bili susretljivi, no ne u smislu da su mu popuštali. Nakon završetka studija bilo mu je teško pronaći posao. 

Svi su ga redom odbijali čim su shvatili da je slijep. A onda mu se pružila prilika za radom u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. Upravo je tamo upoznao i suprugu Baricu (61) s kojom ima troje djece, Anu (28), Mariju (25) i Ivana (23). Svoju je sudbinu prihvatio, a najviše ga smeta spoznaja što se od slijepih danas manje traži nego li od videćih ljudi jer se smatra da oni ne mogu puno što je, kaže, potpuno pogrešno. 

S time se u potpunosti slaže i Andreja Veljača (41), danas v.d. izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih koja je bez vida ostala u 27 godini. Kao djevojčici od deset godina dijagnosticirana joj je šećerna bolest. U to vrijeme njezina je obitelj prolazila kroz kaotično razdoblje i nitko se nije imao vremena baviti njezinom bolešću. Čak ni ona sama.

- Nasilje u obitelji samo je ubrzalo tijek bolesti za koju sam ionako imala predispoziciju. Obiteljsko neslaganje pokušala sam zatomiti učenjem. Bila sam odlična učenica koja je već u dobi od 13. godina znala da želi biti pravnica. Tako je i bilo. U roku sam završila Pravni fakultet i zaposlila se u uredu državne uprave - prisjeća se Andreja svojih radnih početaka, a onda joj se dogodilo potpuno sljepilo.

Mnogi padaju u depresiju

- Tri mjeseca sjedila sam sama u stanu, u staroj odjeći i buljila u jednu točku. Bila sam na rubu, a onda sam samu sebe pitala: Ili ćeš s ovime prestati i krenuti u život ili ćeš se baciti kroz prozor. Izabrala sam prvu opciju i danas slobodno mogu reći da živim punim plućima i da sam vrlo sretna - govori Andreja. 

Prošla je čak 14 laserskih zahvata na oku. Vjerovala je da će joj nakon toga biti bolje, no nije bilo. Krenula je na rehabilitaciju u centar Vinko Bek gdje je naučila kretati se sa štapom, čitati Brajevo pismo, koristiti se računalom, kuhati, peglati, živjeti sama i brinuti o sebi. Danas je potpuno posvećena svom poslu i ljudima koji kao i ona žive u mraku. 

Jedna od njih je i Zagrepčanka Aleksandra Balog (43) koja je pravi primjer da se na starom poslu može jednako kvalitetno raditi i kad se izgubi vid. U trenutku kad je oslijepila bila je voditeljica računovodstva i financija u jednoj privatnoj firmi.

Treba se suočiti sa sobom

- Tog kobnog dana došla sam kući s posla kad mi je pukla kapilara u oku. Otišla sam liječniku koji mi je rekao da krv moraju izvaditi van što i nije bilo baš bezazleno. Nakon toga sve je išlo po krivu. Unatoč brojnim operacijama i nadanjima ja danas ne vidim - govori Aleksandra dodajući kako je šećerna bolest koju je dobila kao djevojčica bila okidač za gubitak vida.

- Tri godine sam bila na bolovanju. Da, bilo je teško no uspjela sam se rehabilitirati i smoći snage vratiti se na posao. Direktoru sam rekla da želim raditi svoj prijašnji posao i hvala mu što mi je dao priliku. Morala sam se puno truditi i ponovo dokazivati no uspjela sam - ponosna je Aleksandra. 

Uz pomoć softvera instaliranog na računalu koji joj govori svaku naredbu koju upisuje ona kvalitetno obavlja svoje profesionalne zadatke. 

Uspješan je svakako i Branimir Šutalo (37), rođeni Đakovčanin koji živi i radi u Zagrebu. Sljepoća ga je u svega mjesec dana ostavila u potpunom mraku.

- Išao sam na vojnu regrutaciju kad su mi liječnici na pregledu rekli da na jedno oko gotovo ništa ne vidim. U roku od dva tjedna počeo sam gubiti vid i na drugom oku i vrlo brzo ostao slijep - govori Branimir. Novonastala situacija pogodila je ne samo njega, već i cijelu njegovu obitelj. No on im nikada nije dozvolio da ga sažalijevaju.

Sljepoća utječe i na obitelj

- Trebalo mi je nekoliko godina da se suočim sam sa sobom i prihvatim što mi se zapravo dogodilo. Unatoč svemu upisao sam studij povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji sam uspješno završio zahvaljujući ocu koji je također profesor filozofije, a koji mi je čitao literaturu - govori Šutalo.