Božić u Rumunjskoj svake godine budi stare rane. Na taj dan 1989. godine pogubljen je jedan od najokrutnijih diktatora u povijesti, Nicolae Ceauşescu i njegova supruga Elena, nakon suđenja koje je trajalo jedva sat vremena. U prosincu 1989. narodu Rumunjske je prekipjelo - 24 godine trpili su najgoru diktaturu u Europi, a tenzije su uslijed gladi i potpune bijede u kojoj su živjeli u par tjedana prije Božića samo rasle. Nekoliko mjeseci ranije počelo je rušenje Berlinskog zida, negdje u isto vrijeme s vlasti je srušen Todor Živkov, komunistički vođa Bugarske, ali Ceauşescu nije vidio da dolazi novo političko doba i da je on sljedeći na redu.

Rumunjima je revolucija u prosincu 1989. zauvijek promijenila živote, a počelo je pokušajem progonstva mađarskog svećenika Lászla Tőkésa zbog navodnog širenja nacionalne mržnje. Članovi mađarske vjerske zajednice okupili su se oko svećenikova doma u znak podrške. Potom je okupljanje preraslo u prosvjed u Temišvaru protiv vladajućeg režima. Situacija se pogoršala 17. prosinca 1989. kada pripadnici tajne policije Securitate, policije i vojske otvaraju vatru na prosvjednike. Tri dana kasnije (20. prosinca) Ceauşescu u obraćanju naciji preko TV ekrana poručuje kako su događaji u Temišvaru "miješanje stranih sila u unutarnje stvari Rumunjske" te kako ti prosvjedi predstavljaju "vanjsku agresiju na rumunjski suverenitet". 

Kako bi svoje tvrdnje dodatno potkrijepio, za 21. prosinac organiziran je 'spontani' prosvjed potpore. Međutim, skup potpore nije prošao onako kako je Ceauşescu planirao. Tjekom njegova govora masa mu je počela zviždati. Ceauşescu je ostao posve zbunjen, a TV prijenos je potom prekinut. Nedugo potom došlo je do sukoba nenaoružanih prosvjednika s vojskom i policijom. Činilo se da je slamanje prosvjeda uspjelo jer je uhićeno na stotine ljudi. Međutim, sutradan prosvjedi su se prošili na sve veće gradove. Ceauşescu je pokušao održati novi govor okupljenoj masi u Bukureštu, ali su ga u tome spriječili prosvjednici koji su provalili u zgradu. Uplašeni bračni par Ceauşescu pobjegao je helikopterom, a vojska je nakon njihova bijega stala na stranu naroda.

Bračni par Ceauşescu ubrzo je uhićen i na suđenju koje je organizirano na brzinu 25. prosinca 1989. godine oboje su osuđeni na smrti i streljani. Prema presudi smaknuće je trebalo obaviti odvojeno, ali je na zahtjev bračnog para dozvoljeno da budu ubijeni zajedno. Ionel Boyeru, časnik u elitnoj padobranskoj postrojbi, koji je bio jedan od pripadnika streljačkog voda svjedoči kako je pred samo streljanje Nicolae pjevao Internacionalu, a Elena je vikala: "Jebite se!" 

Život pod Ceauşescuom

Ceauşescu je vodio Rumunjsku od 1965. i na početku je bio popularan vođa, jer se nije lako pokoravao zapovijedima iz Moskve i vodio je prilično neovisnu vanjsku politiku u odnosu na ostale zemlje istočnog bloka koje su bile pod jakim utjecajem SSSR-a. Osim toga Rumunjska je bila jedina zemlja iz sovjetskog bloka koja je uspostavila službene odnose s Europskom ekonomskom zajednicom (EEZ), pretečom današnje Europske unije.

Međutim, unutar svojih granica, Rumunjska je bila daleko od slike zemlje kakvu je slala u svijet. U zemlji je vladao jedan od najgorih totalitarističkih režima, zbog čega je nezadovoljstvo naroda tinjalo, a povremeno i iskazivalo štrajkovima. U jednom takvom štrajku 1977. godine u gradu Brašovu sudjelovalo je 35.000 rudara. Štrajk je počeo 1. kolovoza 1977., tražili su da ih osobno posjeti Ceauşescu, ali on je s obitelji bio na odmoru. 

Tijekom prva dva dana štrajka, tajna služba infiltrirala se u skupinu štrajkaša. Pretvarajući se da su rudari, uzimali su imena i fotografije štrajkaša. U dolinu Jiu Ceausescu je došao 3. kolovoza, a do tada se već desetak agenata infiltriralo među štrajkaše. Lokalna skladišta oružja bila su zaključana iz straha da će rudari pokušati uzeti oružje i započeti revoluciju.

Ceauşescu je očekivao da će ga ljudi dočekati s veseljem, no to se nije dogodilo. Dok se približavao mikrofonu dali su mu listu zahtjeva koje je izvikivalo nešto više od 30.000 rudara. Neka obećanja im je ispunio, ali mahom su to bile prazne riječi. Danima kasnije, većina vođa štrajka bila je uhićena, a oni sretniji dobili su posao u nekom drugom kraju zemlje. Dio rudara poslan je u rumunjsku psihijatrijsku bolnicu gdje su bili zlostavljani. Dio ih je poslan u radni logor koji se nalazio u kanalu Crnog mora, dok je 4000 rudara bilo otpušteno. Mnogi od njih bili su pretučeni i stalno im se prijetilo. 

Veliki štrajk rudara dogodio se i deset godina kasnije i pretvorio se u prosvjed i takvi događaji više nisu mogli ostati skriveni unutar granica zemlje. Da narod Rumunjske živi u gladi i strahu Europskom parlamentu je pisao među ostalima i slavni dramski pisac Eugene Ionescu. Još nekoliko uglednih intelektualaca obratilo se pismom svjetskoj javnosti, koje je izazvalo veliku pažnju.

Život pod Ceauşescuovim režimom bio je strogo nadziran i zbog sve lošijih životnih uvjeta izrazito težak. Jedan od prvih poteza njegove vlasti bila je zabrana kontracepcije i pobačaja te donošenja zakonskih propisa kojima se otežava razvod braka. Osim toga uveden je porez za ljude starije od 25 godina koje nisu imala djecu i mogao se kretati do 20 posto na ionako male plaće. Pobačaj je bio dopušten samo ženama starijima od 42 godine i u slučajevima kada je žena majka četvero djece. 

Nisu priznavali AIDS

Kasnije je zakonskim izmjenama taj broj djece povećan na pet. Liječnicima je su prijetile kazne od 25 godina zatvora ukoliko bi napravili zakonski nedopušten pobačaj. U slučaju ponavljanja kaznenog djela slijedila je smrtna kazna. Majke koje bi na svijet donijele desetero djece dobivale su status majke heroja i uz to zlatnu medalju, automobil i besplatan prijevoz željeznicom. Ipak zbog teških uvjeta života brojne su se žene odlučivale na ilegalne pobačaje što je kod većine dovodilo do trajnih posljedica po zdravlje. 

Istovremeno, zbog rastućeg broja razvoda, vlasti su maksimalno zakomplicirale proceduru rastave - brak se mogao poništiti samo u izuzetnim slučajevima. Do kraja 1960-ih godina povećan broj stanovnika pratilo je rastuće siromaštvo i sve veći broj beskućnika i djece siročadi u urbanim oblastima. Ovo je, u kombinaciji sa nekontroliranim napuštanjem djece, doprinijelo epidemiji AIDS-a krajem 1980-ih godina. Stvari je još više pogoršalo uporno odbijanje režima da prizna postojanje bolesti i omogući provođenje HIV testova.

Dobivali su mizernu količinu hrane

Medija u Rumunjskoj nije bilo, a sve je telefone prisluškivala zloglasna Ceausescova tajna policija Securitate. Građani su mjesečno imali pravo potrošiti 35 kilovata struje, od osnovnih namirnica dobivali su mjesečno pola litre ulja, i to nekog smrdljivog, pet jaja. Kruh koji se ispekao u državnim pekarnicama morao je odstajati 24 sata na policama i tek je onda išao, u mizernim količinama, u te prazne dućane. Tako je naredila Elena, jer ako je kruh tvrd, narod će manje jesti.

Grijanje je bilo isključivo na plin koje je regulirala toplana, nisu se smjeli grijati sami na drva ili ugljen, na struju nije bilo šanse jer su mogli potrošiti samo 35 kilovata struje mjesečno, a toplana im je davala 12 stupnjeva. Žarulje su bile ne više od 40-ak vati zbog dopuštene potrošnje. Grijanje je radilo samo dok je bilo dnevnog svjetla, zimi se, znači, gasilo oko pet popodne. 

Topla voda isporučivala se dva puta dnevno: u 5 ujutro i 18  poslijepodne. Ukupno oko pet sati tijekom jednog dana. Zbog programa štednje zabranjene su sve zabavne aktivnosti poslije 21 sat. Sportski klubovi koji su za svoju aktivnost trebali tople dvorane morali su prekidati svoj rad do proljeća tj. do kraja sezone grijanja. Uza sve nevolje vladala je i nestašica svježeg mesa. U mesnicama ga praktično nije bilo, tek ponekad mogle su se kupiti pileće noge, svinjske glave i mljeveno meso. No, i to u jako malim količinama tako da se onaj tko je uspio kupiti nešto od toga mogao smatrati sretnikom. Ista je situacija bila i s mlijekom. Nije ga bilo čak ni za novorođenčad, a i kada bi bilo dostupno moglo se kupiti jedino na recept.

Dekretom o racionalizaciji potrošnje prehrambenih proizvoda svakom je građaninu zajamčena opskrba od 300 grama kruha dnevno. Mjesečno je mogao dobiti 300 grama masti, 200 grama sira, 100 grama maslaca, pola litre ulja, kilogram šećera, pet komada jaja i 200 grama salame. No, u svakodnevnom životu ni to se nije moglo uvijek dobiti zbog opće nestašice. 

Građanima je također savjetovano da ne koriste zvona na vratima već da lupaju rukom u vrata kako bi se na taj način "postigla ušteda ravna proizvodnji osrednje električne centrale". Davana je i preporuka da se umjesto usisavača koristi metla. Ukoliko bi neko domaćnistvo prekoračilo limit potrošnje struje slijedila je kazna. Postojala je i tzv. Kontrola radnih ljudi tj. posebni timovi koji su imali pravo upasti u bilo koji stan bez ikakvog sudskog naloga ili bilo kakvog drugog odobrenja i provjeriti što se nalazi u smočnicma tj. da li neko domaćinstvo stvara "nepotrebne zalihe" šećera,brašna, ulja pa i sredstava za održavanje higijene ili bilo kojih drugih deficitarnih artikala.

Velika seoba stanovništva

U prosincu 1967. godine na partijskoj konferenciji rođena je ideja o novoj teritorijalno-administrativnoj organizaciji zemlje, a kao cilj isticana je potreba unapređivanja proizvodnih snaga te kako je sam Ceauşescu naglasio izgradnju višestrano razvijenog socijalističkog društva. Ideja je razrađivana sve do Desetog kongresa Partije 1969. godine kada je odlučeno da se krene u sistematizaciju seoskih naselja. S tim ciljem u srpnju 1970. godine Ministarski savjet oformio je Središnje povjerenstvo, kao i istovjetna lokalna tijela, koja su trebala provoditi dobivene naputke. Provedba je dovela do rušenja velikog broja sela i velike seobe stanovništva. Rušena su cijela sela kako bi se izgradili tzv. agroindustrijski centri.

Građeni su i posebni objekti za uzgoj stoke - 35 kvadratnih metara za uzgoj svibnja, kokošaka i kunića te najviše pet ovaca ili jednu kravu s teletom. Dekretom je propisan i natalitet stoke prema kojem je rumunjski kolhoz morao imati najmanje 82 teleta i 92 janjeta na svakih 100 krava odnosno ovaca. Također po jednoj krmači bilo je obvezno imati 16 prasaca. To je dovodilo do toga da su seljaci obično imali jednu ili dvije ilegalne krmače kako bi njihov nakot rasporedili kod krmača koje nisu dale broj prasaca na koji su ih obvezivali zakonski propisi jer nitko nije želio reskirati kaznu neke od državnih kontrolnih službi.

Kako bi se što više izgubilo na privatnosti i individualnosti u trokatnicama i jednokatnicama rađene su kuhinje za više obitelji. Iza toga krila se dobro smišljena namjera asimilacije nacionalnih manjina. U nove domove dovođeni su obitelji koje bi potom pomno bile raspoređene tako da bi pod jednim krovom većinu uvijek činile rumunjske obitelji, a samo jedna obitelj bila bi manjinska. Takvoj asimilaciji najviše su bile izložene mađarska, njemačka, ukrajinska i romska manjina. Cilj je bio da za dvije ili tri generacije manjinska obitelj bude potpuno asmilirana, a sve pod velom gospodarskog napretka.

Vođen fanatičnim nacionalizmom Ceauşescu je bio podozriv prema pripadnicima nacionalnih manjina te im je ograničavao pristup i utjecaj u politici. Položaje koji su bili vezani uz nacionalnu sigurnost mogli su zauzimati samo "čisti" Rumunji tj. oni koji u posljednje dvije generacije u obitelji nemaju pripadnike drugih nacija. Međutim, ni to nije bilo dovoljno - da bi obnašali državne dužnosti morali ste biti rođeni u Rumunjskoj. Ako je netko želio postati uposlenik obavještajne službe kriteriji su bili još stroži - kandidat je morao posljednje tri generacije biti "čisti" Rumunj, a oni sami morali su biti također rođeni u Rumunjskoj.

U provedbi urbanizacije i industrijalizacije rumunjski gradovi trpjeli su velike štete. Možda je najveću štetu pretrpio upravo Bukurešt koji je imao jedinstven spoj europske i otomanske arhitekture. Bez imalo obzira rušene su povijesne zgrade i crkve umjesto kojih su nicale suvremene zgrade i spomenici koji su veličali Ceauşescua i njegov režim te ujedno bili odraz megalomanije režima. Na taj način srušeno je više od petine središnjeg dijela grada.

Poštari su špijunirali građane

Paranoja vlastodržaca i strah od vlastitog naroda bili su toliki da je vlast gotovo od rođenja neprestance nadzirala i pratila građane. Kada bi napunila treću godinu života sva su djelca postajala članovi udruge Jastrebovi domovine, a kasnije bi istim automatizmom postajali članovi Pionira. U zrelijoj dobi prelazili bi u članstvo Komunističke omladine, da bi potom postajali članovi Generalnog saveza sindikata, Komunističke partije Rumunjske ili Demokratskog saveza socijalističkog jedinstva. Jedina prednost članstva u ovim organizacijama bila je mogućnost da se lakše dobije radno mjesto. Zbog represivnog aparata koji je svuda pružao svoje pipke većina stanovništva živjela je u neprestanom strahu od doušnika, provokatora i policijskih agenata. Kako bi što lakše nadzirala svoje građene vlast je zabranila distribuciju stranog tiska u zemlji. Jedina glasila koja su građani Rumunjske mogli pratiti bila su ona državna koja su neumjereno hvalila hvalili Ceauşescua i njegovu obitelj tako marljivo gradeći kult ličnosti.

S obzirom da oštre restritkivne mjere nisu nailazile na odobravanje stanovništva rasla je moć policije, poglavito državne službe sigurnosti Securitate. Zadaća ove službe bila je suzbiti svaku oporbu i mogući bunt. Kako bi se omogućilo dobivanje što većeg broja informacija razvijena je velika mreža doušnika. Tako su, primjerice, poštari imali zadaću prijaviti ukoliko netko u svom domu nije imao fotografije bračnog para Ceauşescu. Svi su državni službenici imali obvezu biti "budni" i razotkrivati "neprijatelja". Koliko je režim bio ustrašen vlastitih građana slikovito govori i podatak da su deponirani rukopisi svih stanovnika. Sve fizičke osobe imale su obvezu, ukoliko posjeduju pisaći stroj, prijaviti ga u roku 30 dana najbližoj policijskoj postaji te su morali ispuniti zamolbu kojom traže dozvolu za posjedovanje pisaćeg stroja.

Strogi je nadzor obuhvaćao i poštanske pošiljke, posebice one upućene u inozemstvo. Nisu nadzirani samo domaći građani već i stranci. U svakom hotelu namijenjenom stranim turistima telefoni su neprestano bili prisluškivani. U svakoj sobi postavljeni su mikrofoni koji bi se aktivirali kada bi gost ušao u sobu, a interna televizija omogućavala je stalni nadzor trpezarija, holova pa čak i zahoda. Praćenje nije prestajalo ni izvan hotela jer su postavljene nadzorne kamere na ulazu u najvažnije hotele (International, Athena Palace, Lido, Nord). Uposlenici Securitate radili su kao konobari ili šefovi sala u najvažnijim restoranima i kada bi gosti sjeli za stol aktivirali bi mikrofone skrivene u keramičkim pepeljarama. 

U noćne klubove, hotele, restorane, kazalište, opere, koncertne dvorane, cirkuse, kinematografe, parkove i na ulice upućivana je cijela vojska prostituki koja je radila za službu državne sigurnosti. Stranci koji su studirali na rumunjskim sveučilištima, uglavnom je bila riječ o afričkim studentima, vrbovani su za rad u tajnoj službi. Kada bi bilo zavrbovani od njih je traženo da organiziraju devizne transakcije na crnom tržištu ili da stupaju u homoseksulane odnose sa strancima ne bi li one koji upadnu u takvu zamku Securitate poslije mogla lakše ucijenjivati.

Posvuda su bili mikrofoni

Zbog Ceauşescuove opsjednusti prisluškivanjem cijela je država trpjela posljedice. Nakon njegova dolaska na vlast naredio je postavljanje stotina tisuća mikrofona po uredima i spavaćim sobama visokih partijskih dužnosnika i vlastite rodbine. Kako su korupcija i prostitucija u Rumunjskoj vladali na najvišim razinama vlasti mikrofoni su sve to bilježili i omogućavali Ceauşescu stjecanje velike moći. Prislušni uređaji postavljani su praktično na svako dostupno mjesto. Primjerice u telefonske aparate tako da i kad nije bio aktivan telefon je bilježio svaki razgovor u prostoriji u kojoj se nalazio. Ali otišlo se i korak dalje pa su mikrofoni tvornički bili ugrađivani u plastične zidne utičnice. Takve su naprave prvenstveno bile namijenjene seoskim domaćinistvima koja najčešće nisu imala telefon. Prislušni uređanji ugrađivani su i u televizore. Kako su televizori najveći dio dana bili isključeni (program se emitirao svega nekoliko sati dnevno) mogli su hvatati sve zvukove u prostoriji.

Svi uredi i rezidencije partijskih čelnika morali su biti redovno i sustavno kontrolirani, ne bi li se utvrdilo postoje li mikrofoni za prisluškivanje ili neki drugi uređaji. Svakog jutra svaki telefonski aparat bio bi zamijenjen potpuno istovjetnim, prethodno provjerenim i zapečaćenim. Svakodnevno su se provjeravale sve telefonske linije ne bi li se pronašao kakav prislušni uređaj. Svakog jutra provjeravao se i sustav za otkrivanje zračenja postavljen u okvir vrata, a redovito su se provjeravali i Geiger-Müllerovi brojači te drugi uređaji za mjerenje zračenja koji su bili skriveni u prostoriji. Jednom tjedno rendgenski su se pregledavali zidovi, strop i pod, kako bi se dodatno provjerilo da nema neželjenih prisluškivača.

Paranoja Ceauşescua vidjela se i u drugim primjerima. Kada bi putovao izvan zemlje s njim bi uvijek išao i rumunjski kuhar. Poseban časnik službe sigurnosti nadzirao bi kuhara dok priprema hranu i potom bi osobno probao spravljenu hranu kako bi se uvjerio da ona ne sadrži nekakav otrov. U tu svrhu s Ceauşescuom je putovao i prenosivi kemijski laboratorij u kojem se hrana mogla i kemijski testirati. Nakon što bi bile obavljene sve provjere hrana bi bila poslužena rumunjskom vođi, a posluživao ju je uvijek njegov osobni konobar. Vođina paranoja uvećala se prilikom posjeta kubanskom predsjedniku Fidelu Castru 1972. godine. Tada mu se Castro povjerio kako je CIA unutrašnjost njegove odjeće natopila otrovom od kojeg bi mu trebala otpasti sva kosa i dlake s tijela. Ceauşescu je nekoliko dana razmišljao o Castrovim riječima i zaključio da više nikada neće nositi jedno odijelo dva puta. Iste je godine u okviru Petog odjela tajne službe stvoren poseban ogranak zadužen samo za šivanje odijela. Nakon šivanja odjeća bi se pakirala u teške providne zavarene plastične vreće. Zatim bi se uskladištila pod strogo kontroliranim uvjetima. 

Pravilo je bilo da Ceauşescu na raspolaganju uvijek mora imati jednogodišnju zalihu odjeće i obuće (365 odijela i 365 pari obuće). Dvije godine kasnije (1974.) utemeljen je poseban odjel i za Elenu. No, kako je bila praznovjerna Elena je ponekad, vjerujući da joj neki dio odjeće donosi sreću, zapovijedila da se on sačuva. Već krajem ljeta 1978. godine zalihe njezine odjeće tri puta su premašivale one njezina supruga. Osim ovog luksuza Ceauşescuovi su uživali u pet službenih rezidencija, 39 vila u svim rumunjskim županijama, 21 predsjedničkom apartmanu, 9 zrakoplova, 3 helikoptera, tri osobna vlaka i četiri amublanta vozila napravljena po posebnoj narudžbi u Sjedinjenim Državama i SR Njemačkoj. Uz to postajala je i jedna bolnica samo za Ceauşescua i njegovu obitelj i u njoj se nije mogao liječiti nitko drugi.

Suluda obitelj i život u luksuzu

Rastrošnost, čudni strahovi, samo su neke od odlika Nicolae Ceausescua. 

Ceausescu je sam sebe nazivao 'genijalcem s Karpata', a čak si je napravio i žezlo zbog kojeg ga je osobno u telegramu ismijao slavni španjolski umjetnik Salvador Dali. Zaluđeni Ceausescu šalu uopće nije shvatio te je telegram dao objaviti na naslovnici novina. 

Početkom 1980-ih Ceausescu je zaželio veliku palaču kako bi dodatno učvrstio svoj 'božanski' status. Planirao ju je izgraditi usred povijesnog dijela Bukurešta što je zahtijevalo rušenje 19 crkava, šest sinagoga i 30.000 kućanstava. Gradio ju je tim od 700 arhitekata, a stajala je, procjenjuje se, oko 10 milijardi dolara.

Sagradio je tako zgradurinu od 20 katova koja se prostirala na 350.000 kvadratnih metara. Imala je čak 1100 soba te je bila druga građevina po veličini nakon američkog Pentagona. Pobrinuo se da cijela palača ima prirodnu ventilaciju. Svi korišteni materijali nabavljeni su na domaćem tržištu. Bilo je tu mramora i kristala, a u cijeloj građevini ima oko 480 kristalnih lustera. Posebno mu je bilo važno da ulica koja vodi ravno do palače bude točno metar šira od slavnog Champs-Elyseesa u Parizu.  nakon svrgavanja Ceausescua 'naselio' rumunjski parlament - uspio je koristiti samo 30 posto prostora.

Jedan od omiljenih hobija bio je lov na medvjede u koji je najčešće odlazio u Karpate. Bio je opsjednut veličinom svojeg ulova.

- Sam lov trajao bi vrlo kratko. Kada bi Ceausescu došao do posebno napravljene čeke, sve ga je čekalo spremno. Medvjede bi namamili hranom, a znali smo i kako se ponašaju i kada će doći. Pukovnik Securitatea bi mu napunio pušku, otvorio prozorčić na čeki te mu pokazao u kojeg medvjeda da puca. Nije bilo šanse da promaši tako veliku metu na daljini od 20 do 30 metara - ispričao je šumarski inženjer Vasile Crisan koji ga je 25 godina pratio na lovačkim pohodima.

Nico Ceauescu, sin komunističkog diktatora i njegove nemilosrdne supruge Elene, bio je nakon svog oca najomraženiji čovjek u Rumunjskoj. Alkoholičar, silovatelj i kockar obožavao je pijan juriti u svojim skupim sportskim automobilima pri čemu prometne nesreće koje bi uzrokovao nisu bile rijetkost. Osim što je živote rumunjskog naroda ugrožavao svojom vožnjom bio je i okrutni silovatelj koji je već u 14. godini silovao svoju školsku kolegicu. Roditelji su mu tada objasnili da to nije lijepo i bez prevelike drame prešli preko toga. Već je sa 16. godina postao alkoholičar kao i njegova godinu dana starija sestra Zoe koja je, iako ugledna matematičarka, osim alkoholizma imala problema i s nimfomanijom.

Amerikanac Jay Nordlinger u svojoj knjizi 'Djeca čudovišta' o sinu rumunjskog vladara života i smrti napisao je sljedeće: 

"Od tinejdžerskih dana Nico je nekontrolirano pio i silovao. Silovao je kako mu se prohtjelo, a njegova volja je bila divlja i nezaustavljiva. Imao je dozvolu za apsolutno sve. On je bio vrsta osobe koja je mogla projuriti kroz crveno, usput ubiti nekoliko ljudi i proći nekažnjeno. On je bio toliko zao da danas djeluje kao negativac iz stripa".

Jednom je pogodio konobara pepeljarom u glavu i ubio ga, a njegovi roditelji inscenirali su samoubojstvo nesretnog čovjeka i potajno se riješili tijela.

Supruga Elena bila je jednako mahnita kao i Nicolae, a mnogi tvrde da je bila još gora od njega. Zvali su je 'majkom nacije'. Po svemu sudeći, Elena je bila gruba, ne previše inteligentna, ali zato lukava i osvetoljubiva, te iznimno nesretna jer nije bila ljepotica. Rođena je u seljačkoj obitelji i nikada nije završila srednju školu. Kao i mnogi drugi siromašni ljudi početkom 20. stoljeća, okrenula se komunizmu koji je siromašnoj radničkoj klasi nudio ideju o tome kako će oni upravljati zemljom. 

Budući da je Elena putovala svijetom, bivala je sve više ljubomorna na ono što su drugi imali. U Kini je bila ljubomorna na moć Mao Zedongove supruge, koju su na kraju zatvorili Maovi protivnici. Na Filipinima je pozavidjela Imeldi Marcos na raskošnom životu u kojem je uživala sve dok nisu protjerali njezinog supruga. 

Kako su godine prolazile, Elena je postala toliko toliko sujetna da nije dopuštala objavljivanje svojih profilnih fotografija kako se ne bi vidio njezin poveći nos. Prije objave tražila je da se svaka njezina fotografija obradi. 

Eleni su smetale i one obrazovaniji od nje. Pod kraj vladavine postala je tako i počasna doktorica kemije i autorica mnogih znanstvenih radova. No, prava je istina da su za nju to radili znanstvenici. Nekolicina onih koji su to odbili, netragom su nestali. Iako je bila javna tajna da Elena nikad nije napisala niti jedan vlastiti rad, ni istraživanje, nitko joj se to nije usudio reći jer je bila supruga najmoćnijeg čovjeka u državi. Ona je naime dobila nekakav počasni doktorat koji se nigdje nije priznavao, obzirom da nikada nije završila nikakvu višu školu.

Bila je i voditeljica mnogih različitih vladinih odjela vezanih uz znanost, pa je dobila u narodu i posprdni nadimak 'Codoi', prema formuli za ugljični dioksid CO2. Inače "Codoi" nije samo formula, nego i stvarna riječ u rumunjskom rječniku, a znači 'veliki rep'.

Suđenje i smaknuće

U strahu od provale u palaču par dana prije Božića, Elena i diktator su odmah pobjegli helikopterom. Od Bukurešta su otišli 70 kilometara daleko. Pilot helikoptera mu je slagao da će ih početi gađati zračnim oružjem. Uspaničena Elena je govorila da helikopter odmah sleti. Ubrzo su našli nekog tko će ih odvest autom na sigurno mjesto. Bili su odvezeni u vojnu bazu. Auto je bio stao pred dvorište vojarne. Nicolae je izašao no Elena je ostala jer joj je bilo sumnjivo. Muž joj je rekao da će sve biti u redu i da su tu sigurni. Ona je izišla iz auta i ušli su zgradu. Elenine sumnje su bile opravdane. Kapetan baze ih je na prijevaru dao zatvoriti. Uskoro je i sud bio došao. Prije suda ona i on su otišli na liječnički pregled. Jedan očevidac koji ih je pratio izjavio je za Nicolae da je bio uredan i da je mirisao na vonj kao svaki njegovani čovjek no za Elenu je rekao: "Ona je zaudarala, no ponašala se normalno."

Nakon pregleda , otišli su na sud koji se nalazio u vojarni. Cijeli tijek suda je bio snimat kamerom i bio se prenosio na televizor. Tužilac je za Elenu i Nicolaea govorio: "Bio je to nezapamćeni genocid rumunjskog naroda , genocid izgladnjivanjem, oskudicom hrane i grijanja! Najteži zločin, najgnusniji od svih drugih zločina ipak je bilo tlačenje duše našega rumunjskoga naroda." Elena je tijekom cijelog suđenja bila smirena i nije izustila niti jednu jedinu riječ, čak nije odgovarala na pitanja koja bi joj bila postavljena.

Pri kraju suda Nicolae je rekao u njihovu obranu: "Laž je da sam izgladnjivao svoj narod, bezočna laž! To samo dokazuje jednu više nego žalosnu činjenicu da je ovih dana veleizdaja zamjenila patriotizam!."

Bili su optuženi za nelegalno bogaćenje i da su skrivili smrt tisuće Rumunja. Glavni suci su izišli iz sudnice a ovi su ostali sami s vojnicima. Nakon jedne minute se dogodila malo smiješna situacija koja je i snimila kamera. Bračni par je jednostavno ustao iz svojih stolica i namjeravali su otići natrag kući bez ikakve presude. Naravno vojnici su ih odmah zaustavili i prisili ih da sjednu natrag. Sveukupno, njihovo suđenje nije trajalo ni sat i pol vremena. Suci su ušli natrag u sudnicu i izrekli su presudu: bili su osuđeni na smrt strijeljanjem.

Egzekucija je bila snimljena kamerom i diljem svijeta su ljudi vidjeli sudbinu rumunjskih dikatora. Nicolae je tad imao 71 godinu a Elena 73.