Biokovskim je pastirima u ljutom biokovskom kršu kamen kušin, plavo nebo u prohladnim planinskim noćima lancun, a zvijezde svjetlo. Oni još žive nekim drugim, težima ali i jednostavnijim životom kojim se ponose
Život pastira s Biokova: Ženama šaljemo svjetleće signale u grad
Biokovo, Ozdrvača, Lanćirevac, Grabovik, Šuvarevac, Kaoci, Mišljen, ne isplati se, rekoše nam kršni gorštaci iz Zabiokovlja, više nabrajati jer za svakog stanovnika sa sjeverne strane ove velebne planine dovoljno je tek spomenuti ova imena da bi ih se povezalo sa Biokovom.
I dok se u priobalju živa u termometru penje do nekih 35 stupnjeva s druge bande na sedamsto i koji metar nadmorske visine
Čagljeve su staje druga priča. Od rane zore odjekuje pastirsko dozivanje, odzvanja pjesma pastira. Stare dobrano porušene pastirske staje od lipnja do listopada dom su za Mirka, Tomislava zvanog Baću i Jakova kojega svi bolje poznaju po nadimku Šići.
Biokovo u krvi
- Evo baš ovdje sam kao mali sa mojim pokojnim ćaćom Ikićom čuva ovce i goveda, odmalena mi u krvi Biokova, njeni uski klanci i život koji nas i nije baš mazio. Koliko te život nije mazio toliko te ni ćaća nije pazio. Sa svega pet šest godina štap u ruku i put pod noge. Dok su moji vršnjaci u Zagvozdu nogometnu loptu šutali ja kamenjem zmije - u šali će Baćo.
- Piši samo Baćo, svi će znati o komu je riječ, jerbo ako mi napišeš pravo ime niko neće kontat da sam ja - nastavlja dok servira stol.
- Domaća kapula i slanina te kozji zagvoški mladi sir. Ovo ti je uz ovaj biokovski zrak, zdravlje. Vidiš ovu slaninu, mi je zovemo
adidas, a ovaj sir od mlijeka, eno onih tamo koza miriše svim ljekovitim biokovskim travama. Ovo je likarija za tilo i dušu - nadodaje Šići.
Pogledajte video:
Pokretanje videa...
Zadirkuju onog trećeg koji nema vremena niti glavu podignuti od otvorenog ognjišta. Njega je danas bruška izvukla za zahtjevniji dio spravljanja ručka. U veliki bronzin Mirko dodaje povrće.
- Treba konđe dodati, neka je meso dobro, na kraju posoliti i lagano kuhati. I meso ti je domaće iz Mucića od bika bodača. Nije bio dobar u koridi, ali će zato vjeruj biti dobar u loncu - sa smiješkom će Mirko.
Posljednji čuvari tradicije
Davno je zora bila kad su ovi posljednji ili bolje rečeno prvi koji se vraćaju nakon dugo godina pastirskom životu svojih očeva po vrletima Biokova, stado na pašu izveli. Ne tako davno prije nekih pedesetak godina Biokovom je sa svih strana odjekivala pjesma pastira.
Nije bilo zaseoka u Zabiokovlju koji nije svoju pastirsku staju za stanovanje imao. Uz torove za stoku Zabiokovci su u ljutom kamenu klešući komada po komad zidali kamene kućice u kojima su mjesecima boravili do same jeseni. A kad bi prve bure zapuhale
kroz jelovinu i bukovinu, a na Sv. Juri (1762m) prve snježne pahulje zalepršale pastiri bi svoja stada spuštali u zagvoške zaseoke.
Ovi današnji biokovski pastiri unatoč lagodnom životu i uživanju uz kupanje na obližnjim baškovoškim plažama izabrali su na prvi pogled teži način života u dijelu godine kad se svi odmaraju.
Život pastira
- Nema ništa ljepšeg od ovog života. Ma kakvo more i kupanje - nadodat će Mirko čije je čelo dobro orošeno kapljicama znoja.
A vukovi, medvjed, pitamo jer znamo da je ova mitska planina o kojoj se djeci još uvijek priča spominjući biokovske vile, krije u
svojoj ljepoti i mnoge opasnosti.
- Ima zmija, otrovnica biokovski poskok i riđovka. Viđamo ih - govori nam Šići.
- Je, je samo smo im tate i mame pobili, kćeri se razbježale na sve strane, a sinovi, a vidi svrate ponekad - opet će dobro raspoloženi Mirko koji je svoj dio posla majstorski odradio.
Ukusnoj juhi nisu odoljeli ni oni najmlađi. Marijeta, Leona, Jakov i najmlađa Ana došle su u posjet svojim očevima, jer iz malena se kako to reče Bačo 'trn oštri'. A ako je suditi ovi mali Zabiokovci imaju od koga naučiti.
- Na, na moja - doziva Marijeta. Ruška, Perova i ostali dio stada vraća se u torove sa Lančirevca. Spretno ih u klanac upućuje Leona. Marijeta je prati u stopu dok Jakov i Ana još uvijek na pristojnoj udaljenosti promatraju goveda. Crni Vuki je zadužen za preostali dio stada.
Dok je on tu neće vuk blizu, a ako i pristupi što nije rijetkost na vrijeme će svojim lavežom upozoriti 'biokovske vukove'. Jer kako drugačije pisati o biokovskim pastirima kojima je u ljutom biokovskom kršu kamen kušin, plavo nebo u prohladnim planinskim noćima lancun, a zvijezde svjetlo.
- Sve ove naše stare pastirske staje ćemo obnoviti , vratit ćemo život tamo gdje su naši očevi zastali. Do tada snalazimo se kako znamo - govori Šići.
Njegova Ana i Jakov zasigurno neće zaboraviti ove pute jednog dana kad odrastu. I tek što je iz daljine dole u Zagvozdu do pastira
dopro zvuk sa crkve Gospe Karmelske Vuki kao da zna da je vrijeme za pustiti stado na ispašu nemirno trčkara oko nogu svoga gazde Šičija.
- Baćo na zastajkuj. Goni stado na Jabukov Pod, a ako se upute prema Ozdrvaći pusti neka idu, jerbo tamo ima više vode u bunaru - dovikuje Mirko. Riječ je o starim planinskim bunarima gdje se odvajkada stoka pojila.
- A onda ih polako vraćaj prema Graboviku i Šuvarevcu - dovikuje Šići.
Voljenima se javljaju svjetlećim signalima
Ovi najmlađi sa Čagljevih staja će put Zagvozda. Ostat će samo pastiri, u klancima i jadikovcima prkositi medvjedima i vukovima.
Vile nisu, kažu još vidjeli, ali ćute ih još iz bakinih priče za laku noć. Možda će kolo i večeras tamo negdje pod Očescima igrati. Biokovski će pastiri svjetlećim signalima poruke slati u Zagvozd. Svaki signal ima svoje značenje za supruge i majke koje im potom odgovaraju na isti način.