Obavijesti

Lifestyle

Komentari 0

Život jedne S.: Halo trakcija, aka srednjovjekovna sprava za mučenje za moju skoliozu

Život jedne S.: Halo trakcija, aka srednjovjekovna sprava za mučenje za moju skoliozu

Dugi niz godina imam skoliozu – toliko dugo da ne znam kako je izgledao život prije nje. Osim brojnih operacija, imala sam čast isprobati i neke druge, ne baš ugodne, metode ravnanja. Naprimjer, halo trakcija

Ne znam jeste li čuli za taj termin, ali ako niste, onda ste sretna osoba. 

Skolioza se pojavila kada sam imala šest godina. Uslijed uklanjanja karcinoma koji se nalazi u kralježnici, došlo je do iskrivljenja. Od tada brojim četrnaest operacija vezanih samo za skoliozu. Svaki put kad smo pomislili da je problem riješen, kralježnica se opetovano i tvrdoglavo iskrivila. Tako da, u jednom trenutku svog života postala sam kao auto koji svako malo ide na servis.

POGLEDAJTE VIDEO (vježbe za kralježnicu):

Pokretanje videa...

Fizioterapeutkinja Maja Cesarec: Vježbe za kralježnicu 02:48

Jednog dana kada ću pisati životopis za svoj posao, mogu li pod iskustva navesti da imam trogodišnje iskustvo s Milwaukee? I pritom ne mislim na grad u SAD-u.  Iako zvuči fora i egzotično – nije. Riječ je o ortozi načinjenoj od plastike, dizajnirana tako da prekriva cijeli trup. Mogli bismo reći da u jednu ruku postaje novi trup – statičan i totalno nefunkcionalan za normalan život. Moja je čak imala i željezni dodatak za vrat, pa kad sam prestala plakati od muke na što ličim, odlučila sam si pronaći prigodan nadimak.
Limenko. 

Osim što sam tako izgledala, na svakom koraku sam škripila. Dok su druge djevojčice u svojem ruksaku nosile dječju šminku prepunu šljokica, ja sam nosila pravu stvar – WD40. Di ste sad?

Ljeta su bila najgora. Vani vrućina, znojiš se, pa te sve svrbi i steže, lijepi se. Ne možeš čačkalicu ugurati, a kamoli žlicu. Možda je to jedan od razloga zašto imam averziju prema ljetu i nikako ne podnosim vrućinu. 

Unatoč mojoj dijagnozi, oduvijek sam bila dijete koje nikad nije imalo mira. Trudila sam se da takvo nešto ne utječe na moj život i u većini slučajeva sam uspijevala. U školi sam se kao i drugi, zavlačila pod klupe i tako igrala lovice, sve dok učiteljica ne bi ušla u razred i derala se „Hermina! Diži se s tog poda, nemoj da te za noge moram izvlačit!“. Ponekad bi se koji šaraf opustio i sve bi se rasklimalo, ali Bože moj, sve se to da srediti s malo selotejpa. Potom bi došla doma i još sam mogla birat s kojim šrafcigerom ćemo to zategnuti – privilegija kad ti je tata majstor. 

Spuštala sam se s romobilom po velikoj nizbrdici bez kočenja, penjala sam se na drvo (ali samo do prve grane jer sam mala i to mi je već bilo previsoko). Uglavnom, shvatili ste – bila sam kao na baterije. Kako kaže pjesma od Rolling Stonesa „If you start me up, I'll never stop“.

Okej, vrijeme je da dođem i do te slavne halo trakcije. Prvi susret je bio kad sam imala nekih osam godina. Ako se dobro sjećam, taman sam odradila prvi razred, sprijateljila se i početkom drugog razreda, dala petama vjetra. 

Halo se pretežno postavlja pod lokalnom anestezijom, ali pošto sam bila mala i ključno je ostati miran tijekom procesa, odlučili su se za opću anesteziju. Probudila sam se s mučninom, glavoboljom i novim modnim dodatkom – krunom. 

Kao što gore na slici možete vidjeti, oko glave se nalazi željezni obruč koji je pričvršćen s četiri šarafa (dva frontalna i po jedan iza oba uha). Unatoč činjenici da izgleda kao da su mi probili mozak, nisu. Šarafi su bili dobro učvršćeni kako bi kruna izdržala putovanje od mjesec, dva, možda tri; ovisi o stupnju skolioze i koliko brzo se kralježnica rasteže. Na krunu se kasnije veže špaga koja visi iza kreveta i iza kolica u kojima se provodi većina vremena. Na dnu špage vise utezi koji se dodaju svaka dva, tri dana, dok se ne dođe do pola vaše težine.

Život je prekratak za čekanje krajeva, a u međuvremenu gubimo ovo dragocjeno vrijeme
Život je prekratak za čekanje krajeva, a u međuvremenu gubimo ovo dragocjeno vrijeme

Krevet i kolica su prilagođeni i nemate mogućnost hodanja, osim par koraka od kolica do kreveta i suprotno – ali i tijekom tih koraka, medicinska sestra vam mora držati glavu kako ne bi slomili vrat jer nakon što se naglo makne tolika težina, nemoguće je držati glavu uspravno. Krevet je nagnut, tako da preko noći praktički visite. Zvuči neudobno, ali naviknete se i s vremenom vam to postane normala. 

E sad, sjećam da su napomenuli kako se u principu može spavati samo na leđima. Bočno kao ne možeš radi šarafa koji strše, na trbuh isto ne možeš radi prednjih šarafa i prema tome, ostaju samo leđa. No, našao je limenko rješenje za takav problem. 

Uzmeš jedan gigantski ručnik i napraviš roladu od njega. Debljina te rolade je bila taman da vrh šarafa lagano dotakne madrac.

 Dok je nekima najgore postavljanje krune, ja ipak glasam za zatezanje. Pošto se svakih par dana dodaje uteg od kile ili dvije, sve je veći teret na šarafima pa ih je potrebno s vremena na vrijeme, malo pritegnuti – na živo. Nije ugodno. Peče i nekako škljoca, ali nije nepodnošljivo. Međutim, kad prođe više od dva tjedna, dosta vam je i utega i kreveta i ključeva i šrafcigera. 

Sjećam se jednog zatezanja i čisto onako informativno, to je posao glavnog fizioterapeuta. Svaki put kad bih vidjela da ide prema meni, kotrljala bih se u suprotnom smjeru praveći se da ga ne vidim. Mislila sam si – not toda… fuck.

 Tata je uvijek izbjegavao dane kad je vrijeme za zatezanje i uvijek je slao mamu jer nije podnosio da plačem ili da me boli. Taj dan je rekao da će doći, skupa s hamburgerima (množina, tako je), pa sam ja mučki prešutjela da je danas dan za ključ i šrafciger. 
Sjećam se da je sjedio blijed preko puta mene skupa s vrećicom iz koje je dopirao miris hamburgera iz Rubelja. Tu i tamo je ubacio – 'A jel to mora ići na živo? Nema neka lokalna? Mogao je i tata to napraviti i to s boljim šrafcigerom iz Bauhausa. Ako mi propadne posao, zaposlit ću se ovdje kao uvijač šarafa i zvat će me El Bobo', i slično. 

Bitno da sam ja dobila svoje hamburgere.

U cijelom tom kaosu, imala sam nevjerojatnu sreću da sam upala u razred u kojem su djeca bila puna razumijevanja, a učiteljica je davala sve od sebe kako bi imala što normalnije školovanje. Dolazila je u bolnicu kako bi bila u toku s učenjem, slala je materijale i slično. Uglavnom, vikendom bi okupila dio razreda i došla u posjetu. Takvi trenuci su bili  neprocjenjivi. Učiteljica je djeci rekla kako su šarafi samo prislonjeni na čelo, ali kako ide ona „Zaklela se zemlja Raju da se sve tajne odaju…“

Jedan prijatelj je čučnuo jer mu je pala igračka i vidio je s donje strane šarafa malo krvi. Malo mu je lice postalo sivo, pa zeleno, pa sivo i gegajući je došao do učiteljice s rečenicom „Učiteljice, oni su probušili Herminu.“ Još uvijek plačem od smijeha kad se sjetim te scene. 

Kada vam skinu slavnu krunu, ostanu vam vidljivi ožiljci koji s godinama izblijede do te mjere da se baš moraš zapiljiti kako bi ih vidio. Imala sam brojne komične situacije vezane za te ožiljke, ali ispričat ću vam jednu jer su sve ostale na istu foru. 

Život jedne S: Niska sam metar i ćevap, predmet mnogih pošalica
Život jedne S: Niska sam metar i ćevap, predmet mnogih pošalica

Stoji teta iza štanda. Dok ona gleda mene, ja fokusiram pčelu koja neumorno leti; oduvijek sam se bojala pčela iako me niti jedna nikada nije ubola. Valjda me plašila sam mogućnost toga. Uglavnom, gleda ona mene, a ja samo čekam. Svi imaju nekakve svoje pretpostavke i zaključke, ali niti jedna nije toliko dobra kao prava istina. 

- Bok dušice, jesi li ti to imala vodene kozice? - teta stoji s ljupkim smiješkom. 

- Ne. Imala sam šarafe u glavi - uzvratila sam osmijeh, čekajući reakciju koja je uvijek zabavna.

Neki se uvrijede jer misle da bezobrazno odgovaram, drugi pak misle da imam bolestan smisao za humor, ali nitko na prvu ne pomisli da fakat govorim istinu. 

Mama se odmah ubacila kad je vidjela da se žena namrgodila, onako zbunjeno.

- Ispričavam se, stvarno. Nije bezobrazna, već je fakat imala šarafe u glavi - kao da je to popravilo situaciju. Žena je šutke vratila kusur, gledajući nas kao da nam fali koja daska u glavi (vjerojatno fali, jer je šaraf ispao i nema ju šta držati). 

Obitelj Addams u modernom svijetu. 

Da je ovo film, sada bi stavila dramatičnu glazbu uz koju bi na ekranu pisalo:

Nakon sedam godina i nekoliko operacija, ponovno sam završila s krunom. Kakve li sreće, a? Da mi je baba bacala grah, ne bi pao gore od ovoga. Za razliku od prvog puta, ovo je bilo održavanje. E sad, nisam sigurna je li mi šipka pritisnula živac ili smo bili uklonili šipke pa sam se počela krivi i to je počelo pritiskati živac. Nešto od toga je. Uglavnom, ostala sam paralizirana. 

Sjećam se da sam par mjeseci govorila da trebam početi malo vježbati, ubaciti nekakvu aktivnost u svoj život. Život uvijek nekako krivo protumači moje riječi. Tako sam na ljeto 2011. godine završila u KBC dubravi dižući utege s glavom od 0-24h, par mjeseci. Gdje ste sada gym baje? E sad, pošto više nisam bila mala, kruna se stavljala pod lokalnom anestezijom…

Tijekom stavljanja, dobila sam napadaj panike i počela nekontrolirano plakati. Em zbog straha, em zbog pritiska u glavi – doslovno imaš osjećaj da će ti glava eksplodirati. Sestra mi je govorila da nije uobičajeno da toliko boli, a ja samo znam da sam plakala i govorila da moram piškiti i da fakat jako želim puding od čokolade. 

Hrana, uvijek i zauvijek. Bez obzira na situacija.

Ujutro se tuširajte hladnom vodom, prije spavanja toplom
Ujutro se tuširajte hladnom vodom, prije spavanja toplom

 Nakon što su mi postavili krunu, vratili su me u sobu ali još uvijek sam hiperventilirala. Tada me smirila osoba koja mi je danas, jedna od najbitnijih osoba u životu i uopće ne mogu zamisliti kako bi život izgledao da se nismo upoznale. Skupa smo bile u istom čušpajzu cijeli ljeto pa su nas okolnosti zbližile. 

Mislim, znate kako idu ta upoznavanja. S nekim visiš na kavi, u parku, a s nekim doslovno visiš na halou. Skupa smo dijelile sobu, krevet do kreveta. Predvečer smo počele malo pričati i pitala sam ju koja joj je to operacija po redu.  Rekla je prva. A ja, kao totalno empatična osoba samo sam rekla „Aha, ma to ti vjerojatno nije zadnja“. Uputila mi je zbunjen/prestrašen pogled koji je govorio da više nećemo razgovarati. 

I ta-da, tako se rodilo prijateljstvo.

Eh, sada krećemo s avanturama. Mislim da ću zauvijek pamtiti to ljeto. Nakon što sam dobila već popriličan broj utega, počeli su abnormalni bolovi u glavi. Imala sam osjećaj da mi cijela desna strana gori. U jednom trenutku doslovno sam počela vrištati, ali problem je bio taj što je moj liječnik otišao na godišnji pa su rekli da ne mogu ništa učiniti dok se ne vrati. Dva tjedna sam provela na takozvanim koktelima, injekcije koje su u sebi imale morfij. Mislim, meni je bilo genijalno. 

Doslovno nisam znala za sebe. Drugima je također bilo zabavno; održavala sam koncerte i pričala o putovanjima koja se apsolutno nikada nisu dogodila jer nobody got time fore that, a ni para isto. 

U jednom trenutku je postalo kritično i valjda im je došlo do glave da ne mogu cijelo ljeto živjeti na koktelima. U pomoć je uskočio liječnik koji je privremeno radio na odjelu. Ustanovio je da se živac omotao oko šarafa tijekom zatezanja. Zamijenio mi je krunu koja je trebala izdržati put do Švicarske – to je bio plan. Operacija u inozemstvu jer ovdje nemaju adekvatnu opremu za takav tip operacije. 

Kada smo došli u Ženevu, naše su prozvali mesarima. Bili su zgroženi kako se ophode prema pacijentima. 

Sve u svemu, to je bilo fakat teško ljeto koje je trajalo i trajalo. No, unatoč svim tim sranjima, upoznala sam prekrasne ljude. Tada sam prvi put stavila šminku na lice, po prvi put sam bila u „vezi“ (ako se to uopće može tako nazvati) i morile su me ljubavne jadi kao i svaku tinejdžerku. Neki najdraži trenuci, upravo su iz tog razdoblja života. 

Mislim da je sve do toga kakav pogled imamo na ono što prolazimo. Ako je već loše, nema nekog smisla pogoršavati stvari crnim mislima. Kako bi Rahimovski rekao: Stavi malo boje.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Vidi sve članke ovog autora
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 0
Dnevni horoskop za petak 29. studenog: Ovna muče financije, a Strijelci su na meti tračeva...
ZVIJEZDE PROGNOZIRAJU

Dnevni horoskop za petak 29. studenog: Ovna muče financije, a Strijelci su na meti tračeva...

Pročitajte dnevni horoskop za petak 29. studenog i saznajte koga očekuje uspjeh na poslu ili u financijama, kakva je situacija na ljubavnom planu, ali i tko mora pripaziti na zdravlje
Mama i ja toliko smo slične da svi misle da sam se operirala
GOTOVO SU ISTE

Mama i ja toliko smo slične da svi misle da sam se operirala

Ne samo da su im iste crte lica, već kći Cher i 30 godina starija majka Dawn nose slične frizure, uz prepoznatljivu dugu, crnu kosu. Mnogi se muče pogoditi koja je majka, a koja kći