U tjedan dana prešao sam sedam prijevoja. Četiri u dva dana, jedan od njih je najviši asfaltirani prijevoj u Alpama. Izmorio me taj tempo, ali ne bih rekao da je nemoguće
Avanturist i putopisac Hrvoje Jurić krenuo je na dvomjesečno osvajanje Alpa biciklom. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njegovog putovanja, a svakoga tjedna kod nas možete čitati njegove nove pustolovine.
Nedjelja popodne je. U Vrbici je trenutno oko 30 stupnjeva, vrijeme je lijepo, moji prijatelji odlaze na standardnu popodnevnu kavu koja će možda završiti oko 23 sata, uz koju skupu iz repertoara Miše Kovača. Ja sam na 2000 metara, par kilometara nakon prijevoja Mont Cenis, drugog prijevoja kojeg sam danas prešao.
Da sam doma, sigurno bih i ja isto tako, ali nisam. Morao sam se zaustaviti na vrhu jer je magla bila prevelika i jer je preopasno voziti po takvom vremenu. Između ostalog, cijeli dan je padala i kiša. Još od sinoć. Usput mi je namočila i tenisice.
A mogao sam danas, u hladu, piti kavu i vratiti se kasno doma, uz "Drugi joj raspliće kosu".
Često me, u ovih 40-ak dana koliko sam na putu, uhvatila nostalgija za domom i prijateljima. Odmah da ušutkam one koji će krenuti s "pa što si onda išao??" - to je sasvim normalno. Kao u svakom poslu, čovjek se zasiti. Tako i ja, s time da kod mene više prevladava umor, a imam još jako malo vremena za završiti putovanje. Ovo je sad već postalo natezanje između fizičke i psihičke izdržljivosti. Vrlo rado bih vozio prijevoj dan za danom, ali mišići igraju neku sasvim drugu igru. Svejedno, danas mi se "dogodilo" da sam prešao dva prijevoja. Prijevoj Madeleine (1746 mnv) i prijevoj Mont Cenis (2083 mnv).
Magla se sad već povukla, okušat ću sreću.
Nedjelja navečer je. Usrana kiša i dalje pada, kao da je sam Svevišnji odlučio pomrsiti mi račune. Sada sjedim u jednom malom talijanskom restoranu gdje je prosjek godina 70. Toliko hrane na stolu, a još više se baca. Čak mi i mirisi smetaju. Jedan stariji čiča gleda u mene dok tipkam i tako sporo povlači špagete iz tanjura. Ja gledam u njega i sipam si mlijeko u kavu, nadajući se da ne košta više od 2,5 eura, koliko imam u džepu. Prije dvije godine bilo je još teže, imao sam tek dva eura. Lijepo sam napredovao u zadnje vrijeme.
U zadnjih tjedan dana prešao sam sedam prijevoja. Četiri u dva dana, jedan od njih je najviši asfaltiran prijevoj u Alpama (Col de I'Iseran, 2770 nmv), a ostali su uglavnom nešto malo manje ispod 2000 metara. I naravno, izmorio me takav tempo, ali ne bih mogao reći da je nemoguće. Što sam i pokazao. U tih tjedan dana spavao sam uglavnom u šatoru, ali ipak, posrećilo mi se da jedan dan realnost bude nešto ljepša.
Nakon de la Roselenda spustio sam se u Bourg Saint Maurice, prekrasan gradić u srcu Alpa. Baš sam lijepo klizio, iz zavoja u zavoj. Kasno, nešto blizu 22 sata, stigao sam u grad i zaustavio se u prvom kafiću. Sjeo sam za šank, naručio kavu i otišao oprati lice. S vremenom se kilometri previše vide na mom licu i nekad mi to smeta. Večeras mi je bilo drago. Bilo mi je potrebno dugo vremena kako bih zavolio svoje rupice jer društvo nekad zna biti vrlo neugodno. Vratio sam se nazad, sipao dva šećera, promiješao i nakon cjelodnevnog bicikliranja okusio prvi gutljaj kave taj dan. Kažu da je prva cigareta nakon seksa čisti užitak. Ne bih mogao to potvrditi, ali kava nakon ovakvog dana bila je prijeko potrebna. Pokušao sam od konobara doznati kamo bih mogao postaviti šator, ali njegov engleski bio je jednak mom francuskom. Zamolio je djevojku pokraj da mi objasni, a priča je krenula u sasvim neočekivanom smjeru.
Naravno, sve bi bilo normalno, djevojka bi mi preporučila kamo bih mogao postaviti šator da ja nisam krenuo s pričom odakle sam došao. A to je, iz mojih usta, izgledalo kao da sam Aleksandar Veliki dolazi u Bourg Saint Maurice. Prije dvije godine, kad sam zapravo "okusio" sve čari ovakvog putovanja, odlučio sam kako više neću putovati na taj način i tražiti avanture uz cestu. To se uvelike odrazilo i na prošlogodišnje putovanje do Nordkappa, kad sam imao tek jednu usputnu. Nemojte me krivo shvatiti, ali i ja sam njima usputni.
Djevojka se poprilično raspričala, s puno pitanja kamo putujem, koliko još dugo planiram biti na putu i ostalim više manje dosadnim pitanjima. Moram priznati da sam bio malo umoran za ovakav razgovor, ali sam sam ga pokrenuo. Nakon nekog vremena jednostavno je rekla "Možeš prespavati kod mene. Istuširaj se i odmori, a kad se ujutro probudiš nastavi kad god budeš htio. Ionako često koristim Couchsurfing, ostavit ćeš mi referencu i to je to. Usput, moje ime je Tatiana". Više nego rado prihvatio sam njenu ponudu.
Došli smo do njenog stana, spremili Mrc'nu u garažu i uputili se gore. Čim smo ušli u stan osjetio sam jak i neobičan miris. Vjerojatno ima cimera ili cimericu koji znaju "zapaliti", pomislio sam. Istuširao sam se, Tatiana je na stol stavila nekoliko vrsta sira, kruh i još nekakve brljave koje izgledaju kao hrana i upitala me jesam li za vino ili pivo. "Pivo je okej." - rekoh i sjednem za stol. Nekad, koliko god bio umoran, nije bilo u redu odmah otići na spavanje. Uzeo sam komadić sira i prije nego što ću zagristi upitala me jesam li primijetio nešto neobično u stanu. Doduše, cijeli stan izgledao je kao da kakav hippy živi unutra, s puno šarenih boja i fotografijama štovanja lika i djela Boba Marleya. "Misliš na interijer ili miris?" - upitao sam ju, na što se nasmijala. "Dođi ovamo" - rekla je i otvorila vrata - "ovo je moja tajna soba". Nekoliko biljaka u kalićima, pod jakim svjetlom, razno razni pribor po podu i vrećice za "pakete". "Pušiš li?" - "Ne - odgovorio sam - ali večeras bih mogao jednu."
Vratili smo se za stol, Tatiana je napravila jednu i nakon večere povukao sam par dimova. Bilo joj je drago, a mene je kombinacija umora, piva i dima lagano poljuljala. Nikako nisam mogao povezati da djevojka koja radi kao poštar može imati ovakvu "veselu sobu". Pomislio sam da je došla negdje s istoka (Tatiana, je l'), ali zapravo je prava Francuskinja. S obzirom na to da smo bili u stanju kakvom smo već bili prevrnuli smo sve moguće teme i zaspali oko dva ujutro. Svatko u svom krevetu.
Oko šest sati zvonio je alarm. Ustao sam se s ogromnom glavoboljom, a Tatiana je već pravila kavu. Ali, za sebe. Sinoć mi je objasnila kako nije jutarnji tip i da ujutro želi mir i samoću, pa me otjerala natrag u krevet. Također, rekla mi je da smo se dogovorili da ostanem još jedan dan, ali nekako mi je taj dogovor u magli. Ipak, nije mi teško palo, vratio sam se u krevet i ustao tek oko 11 sati.
Sjedio sam zavaljen u fotelju, slušao YU Grupu i listao fotografije. Bome ih se nakupilo. Dobar dio dana nisam ništa radio, osim ispijao velike količine kole i svako malo zadrijemao.
Tatiana je odlučila večeras me izvesti na večeru. Sjeli smo u neki otmjen restoran, ona je naručila vino, ja kolu. Cijeli dan sam se oporavljao od prethodne noći. Cijene su bile poprilično visoke, ali za njenu prilike to je bila sitnica. "Hoćeš li doći opet?" - upitala me, prije nego sam i otišao. Takvih situacija sam se najviše bojao, kad ljudi "zapnu" za mene bez ikakvog razloga. "Ne vjerujem" - rekoh i nastavili smo s večerom. Poprilično kasno vratili smo se u stan. "Sutra idem u smjeru Val d' Iserea, ako želiš, mogu te dio puta povesti." - "To bi bila dobra ideja, čeka me penjanje na L'Iseran, a to nije lagano.". Ovu večer pitala me da spavamo u istom krevetu, ali sam odbio.
Vjerujem, zapravo siguran sam da bi mnogi na mom mjestu i puno prije prihvatili ovakvu priliku, ali nešto u meni nije kao prije. Jednostavno nisam bio zainteresiran, bez obzira koliko ona lijepa bila. Ujutro smo se tako i pozdravili, poprilično hladno. Ni u automobilu nismo previše pričali. Ona je otišla svojim putem, ja svojim. Da smo i nešto napravili, isto bi bilo. Možda zbog toga nisam ništa htio, a možda i zbog toga što bih "doma" nešto pokušao. Kako god okreneš, čudne su te igrice koje igramo.
Ovaj tjedan je bio dug, možda i predug, ali vrijeme nije na mojoj strani. Ispred sebe imam još nekoliko velikih prijevoja, povratak doma i to sve u dva tjedna. Istini za volju, bit će čupavo, ali lijep je ovaj život. Samo nekad treba imati više od 2,5 eura u džepu.
Ovo putovanje omogućili su Samsung, Giant i Old Spice.
