Najsjeverniji Hrvat: 'Na otoku gdje živim smrt je zabranjena'

Iz Hrvatske sam se prvo odselio u Oslo. Tamo sam radio čak četiri posla odjednom, ali u sebi sam osjećao da trebam neki novi izazov, nešto što će mi život usmjeriti u drugom smjeru. Uspostavio sam kontakt s vlasnikom jednog hotela na Svalbardu, nakon samo dva sata razgovora on mi je poslao avionsku kartu, i evo, tu sam već gotovo tri godine, priča nam Primoštenac Romano Jurić, Hrvat s najsjevernijom adresom.

On je jedan od oko 2000 stanovnika grada Longyearbyena, najsjevernije nastambe na svijetu. Polarna noć tu nastupa sredinom studenog i traje do veljače, a temperature se često spuštaju do -40°C.

- Nekom s mora, rođenom u mediteranskoj klimi, nije lako u početku, ali čovjek se na sve privikne - priča nam Romano.

Osnovna oprema: Pištolj i raketa

A osim s niskim temperaturama i dugim mrakom, stanovnici se moraju nositi s velikim brojem polarnih medvjeda.

- Svi koji odlaze izvan grada moraju nositi pušku i signalni pištolj. U prošlosti je bilo slučajeva da su ljudi napadnuti i ubijeni nedaleko od grada. Svalbard je jako opasan za one koji ga ne shvate ozbiljno, vremenski uvjeti često se naglo mijenjaju - nastavlja Romano.

Iako smo pretpostavili kako početak polarne noći i niske temperature znače četveromjesečni boravak u zatvorenom, Romano nas uvjerava kako je Longyearbyen cijele godine živ:

- Zimske aktivnosti ovdje su bolje nego ljetne. Planinarimo, vožnja saonicama koje vuku psi je izvrsna, a tu je i polarna svjetlost, koju možete promatrati satima. Svatko tko voli prirodu ovdje ne može ostati ravnodušan. Krajolik je čudesan i ja mu se jednako divim danas kao i prvog dana. Imamo tu i bazen, kino, sportski centar, superbrz internet...

'Može jedan medo. Srednje pečen'

Osim čudesne prirode i nevjerojatnih prizora, Svalbard je poznat po nekim “sjevernjačkim” gastrospecijalitetima.

- Sve sam probao! Tuljana, kita, soba i ostalo. Polarnog medvjeda nema na meniju, ali uspio sam kušati smeđeg medvjeda, koji se nudi u jednom od restorana - priča nam ovaj Primoštenac. Cijene na krajnjem sjeveru su itekako paprene, ali zato je i standard dobar.

- Ja radim kao konobar i barmen u jednom hotelu. Vrlo sam zadovoljan uvjetima tu u Longyearbyenu - priča nam Romano i odmah nastavlja:

- Neke stvari su jako, jako skupe. Dvostruko skuplje nego u Oslu ili ostatku Norveške, a zna se dogoditi da nam zbog nemirnog mora kasne namirnice. Jedino što je jeftinije ovdje su cigarete i alkohol. Na njih se ne plaća nikakav porez.

Iako je Svalbard najpoznatiji po svjetskoj riznici sjemena, tamo najnormalnije funkcionira i sveučilište, imaju i svoj medicinski dom, ljeti se organiziraju festivali, a jedino čega nema, i što je zabranjeno su mačke i umiranje. Zadnja osoba tu pokopana je prije 70 godina jer se tijela sporo raspadaju, a mačke su zabranili jer napadaju lokalne ptice.

- Ja vam se tu osjećam kao kod kuće. Svi moji planovi vezani su uz Norvešku i Svalbard. Jednostavno, to je moj drugi dom, moj ledeni raj. Hrvatska? Vjerojatno se vratim pod starije dane, ali ovdje sam sad sretan - završava Romano.