Zimske radosti nekad: Klizalo se na jezeru, sanjkalo se po ulici

Sjećam se kad smo u Zagreb sa Sljemena išli skijama. Krenuli bismo gore s Tomislavca, jednom istočnom prosekom koja se nazivala Mrcinom, prema Šestinama. Bilo je toliko snjegova da se moglo do grada skijama, započeo nam je priču nekadašnji direktor Sljemena, Dragutin Žiljak, koji je na Sljemenu odrastao.

POGLEDAJTE VIDEO: Snijeg u Splitu 2012.

Pokretanje videa...

01:07

Snijeg u Splitu 2012.: Grudalo se, skijalo, a pojavio se i bob! | Video: KanalRi

Žiljakova obitelj već je 70 godina na Sljemenu, počevši s djedom Stjepanom sredinom prošlog stoljeća. No skijanje se na zagrebačkoj gori populariziralo puno prije toga, već početkom 20. stoljeća.

Skijanje je u Zagreb donio Franjo Bučar, hrvatski književnik, povjesničar i pionir skijanja u Hrvatskoj. Bučar je povratkom sa studija u Stockholmu 1894. počeo s promicanjem skijanja u Zagrebu, a na njegov je prijedlog iste godine na skupštini Prvog hrvatskog sklizačkog društva 12. studenoga osnovana i skijaška sekcija, ističe "Monografija u povodu stote obljetnice Ski Kluba Zagreb".

Franjo Bučar promicao je i druge sportove, poput gimnastike, a u nastavni program je zbog njega uvršteno skijanje koje se vježbalo u Maksimiru, na Tuškancu, Cmroku i na Šestinama - danas lokacijama na kojima niti ne možemo zamisliti skijaše.

Bučar je bio i prvi Hrvat koji je nastupio na nekom skijaškom natjecanju, a bilo je to 1895. u Pragu, gdje je osvojio drugo mjesto. Kako piše Monografija, Medvednica je početkom 20. stoljeća bila vrlo negostoljubiva. Prvi su se skijaši na Sljeme popeli 1909., skijali po Činovničkoj livadi i spavali u Lugarnici, a u Zagreb su se vraćali preko Kraljičinog zdenca. Lugarnica je bila malena kuća na Kraljičinom zdencu, a u bajkovitom snježnom izdanju čitatelji časopisa "Svijet" mogli su je vidjeti 1929. godine.

Hrvatski športski savez osniva se 1911. godine, a 1914. na Medvednici je održano prvo hrvatsko skijaško natjecanje, 18. siječnja, na stazi dugoj 10 kilometara.

Dr. Marijan Kiseljak 20. studenog 1918. utemeljio je Ski klub Zagreb, koji će ove godine proslaviti 106 godina od osnutka, a već su u svojim prvim godinama aktivno promovirali zimski sport i među đacima. Prije tih stotinjak godina, skijanje nije izgledalo onako kako ga mi danas poznajemo.

Naime, kako piše Monografija, do 1925. godine skijanje se sastojalo samo od hodanja i trčanja, a skijali su se samo stariji muškarci i žene:

"Tek od te godine mlađi naraštaji pokazuju interes za taj sport. Odluka Ski kluba Zagreb da uvede tehničku vožnju odnosno "umjetno skijanje", kako su nazivali slalom i spust, unijela je prekretnicu u zagrebačko skijanje".

SPOTLIGHT - LJETOVANJE U PROŠLOSTI 'Do mora se nekad putovalo u koloni bez klime i s pohancima'

Skijanje postaje vrlo popularan sport, a svi su Zagrepčani svoje skije kupovali i popravljali kod nezaobilaznog Lušina. Prve skije koje su se mogle nabaviti u zagrebačkom Ski-servisu Lušin bile su napravljene od jasenova punog drveta. Lušinova radionica bila je smještena na zagrebačkoj Trešnjevci, a to je samo jedan od zagrebačkih kvartova gdje su mali i veliki uživali u zimskim radostima.

- Lušin je bio jedini proizvođač skija, radiona je bila strahovito popularna - uspio je proizvoditi skije koje su svi naši Zagrepčani kupovali. Kad je slovenski Elan počeo proizvoditi skije za cijelo područje Jugoslavije, mali obrtnik Lušin počeo se gasiti i na kraju je zatvorio svoja vrata - priča nam Žiljak.

U časopisu "Svijet" tijekom zimskih mjeseci se čitalo o zimovanjima i zimskim radostima među građanstvom, a često su se mogle vidjeti i razne zabijeljene fotografije. "Svijet" je izvještavao s raznih europskih skijališta, ali i sa domaćih staza. Uz Sljeme, natjecanja su se održavala i u Delnicama, a skijalo je i na Kalniku pored Križevaca, na Mosoru, a "Svijet" je istaknuo da je Gorski kotar idealna destinacija za ljubitelje zime:

"Čitav Gorski kotar je sad veliko carstvo zimskog sporta, raskošni kraj za sastanak mladosti sa svih strana, koja dan posvećuju snijegu, a večer plesu, sviranju, gostionicama, bilo u hotelima ili po privatnim kućama..." pisali su u "Svijetu" 1935. godine.

Tad već popularan sport, skijalo se i natjecalo na Sljemenu, a vrlo je zanimljivo vidjeti što su na skijaške staze odijevali nekadašnji skijaši.

Specijalizirane odjeće za snježne staze nije bilo, pa su na stazama ljudi jurili u kombinacijama koje mi danas nosimo ispod zimske jakne. Djevojčice su skijale u suknjama i vestama, muškarci i žene u džemperima, a mogla se pronaći i pokoja košulja. Kape nisu bile toliko popularne, pa su pušteni pramenovi vijorili na vjetru, a o kacigama nije bilo niti riječi. Iako početkom stoljeća nije bilo odjeće za skijanje, ipak je bilo skijaških modnih trendova.

Kao posljednji krik mode reklamirala se kombinacija kariranih hlača i vunenog prsluka s kragnom te pustenog tirolskog šešira.

O popularnosti skijanja svjedoče i reklame u časopisu kozmetiku koje su bile koncentrirane za primjerice njegu kože za zimske sportove. Tako je u "Svijetu" reklamu za Elidinu kremu za ruke krasi upravo - skijašica.

Mališanima u glavnom gradu oduvijek su omiljeno zimsko prijevozno sredstvo bile sanjke, čiji se oblik mijenjao kroz godine, ali su uvijek služile u istoj svrsi. Spuštanje niz brijeg glavna im je zadaća, a po potrebi ih se vozilo i po ravnom. Kad je to bio slučaj, mali i veliki morali su se snaći na različite načine, pa su neku dječicu vukli roditelji, a neke čak i automobili. Na fotografiji sa zagrebačke Knežije iz 1976. možemo vidjeti gospodina u VW Bubi koji 12-storicu djece vuče na sanjkama po zasniježenoj stazi dok oni uživaju u doživljaju.

Sanjke su bile drvene, s i bez naslona, napravljene profesionalno ili u nečijoj garaži, a uvijek su donosile radost svim generacijama. Djeci je trebalo malo - snijeg i dobra volja, a dobar spust osim nestašnih sanjkaša koristili su po gradu i skijaši. Sanjkalo se i u centru, a grupa dječice davne 1929. fotografirala se u zimskoj igri kod Umjetničkog paviljona na Tomislavcu i ostavila nam neponovljiv kadar. Na drugoj fotografiji, također kod Paviljona, uz veliku kočiju s konjima može se vidjeti i nepoznati lik udaljenog djeteta, koje za sobom vuče svoje sanjke.

TAJNE ZAGREBAČKE DVORANE Na otvaranju Lisinskoga luster je pao, ukrali su 300 pepeljara, a spomenik Titu nije ni podignut

Glavni problem Sljemena je za građane bio upravo prijevoz do vrha. Kako nam priča Žiljak, na zagrebačku goru se nekad moglo čak i konjem i kočijom.

- Pamtim vrijeme kad je cesta na Sljeme bila kamena, a bila je građena tako da su kočije gore mogle ići. Nakon toga su išli i prvi autobusi i uslijedilo je asfaltiranje.

Dragutin je na rođen na Sljemenu, a u prva tri razreda osnovne škole išao je u nekadašnju bolnicu Brestovac.

- Moja majka je radila tamo kao kuharica, otac je radio na žičari, a ja sam hodao u školu s jedno 50-ero djece na nastavu. Kasnije smo išli u Orlovac, koji je jednu tramvajsku stanicu ispod Mihaljevca u Zagrebu. Kad bi pao snijeg, to nam je bilo super, ali snjegovi su bili puno jači nego danas - kaže.

Poput svojih predaka, Žiljak je život i karijeru dao Sljemenu, pa pamti mnoštvo zanimljivosti iz prošlog stoljeća.

- Sjećam se i prvih tornjeva na Sljemenu. Prva je bila drvena piramida, nakon toga željezna piramida, pa betonski i cigleni toranj i tako dalje. Ukupno 10 tornjeva je postojalo, za koje rijetko tko danas zna - priča.

Kako kaže, ljudi su tijekom druge polovice 20. stoljeća posjećivali hotel Tomislavac, Grafičar i okolne planinarske domove dok su uživali u snijegu.

- Između 60-ih i 70-ih nije bilo nikakvih strojeva za uređenje staza. Sami skijaši su nogama odradili, štamfali staze, a kad se nije više moglo onda smo lopatama ravnali stazu. Krpali bi rupe na stazi snijegom iz šume koji smo dovozili na ceradama i tako su se ljudi mogli skijati - priča nam Žiljak, pa dodajte zanimljivost o prvoj žičari - sedežnici, koja je otvorena 1954.

- Red za prvu žičaru je znao biti i po 500, 600 metara. Imala je mali kapacitet pa se dugo čekalo - govori Žiljak, koji nam je ispričao da je tijekom vremena kad je brojao karte, Sljeme u jednoj Zimi oko 2000. godine prodalo čak 50.000 karata.

- Sljeme je tad bilo krcato, nakon što su ga dodatno popularizirali Kostelići.

Uz sanjkanje i skijanje, za koje je potreban nagib, vrlo popularan zimski sport kroz povijest je i klizanje. U drugoj polovici prošlog stoljeća klizalo se na mnoštvu zaleđenih površina diljem grada, a jedno od popularnijih bila su Maksimirska jezera. Kad bi se stvorio debeli sloj leda, mali i veliki klizači uživali su na čarobnom jezeru na svojim oštrim noževima.

Koliko se skijanje i Sljeme promijenilo i dalo u razvitak domaćeg zimskog sporta, građani su mogli pogledati na izložbi Ski kluba Zagreb 2018., kad su u suradnji s Muzejom Grada Zagreba održali izložbu "100 godina Ski Kluba Zagreb". Na izložbi su se mogle vidjeti stare povelje, dokumenti, medalje, skije i mnoštvo fotografija i opreme od početka djelovanja Kluba do danas.

- Izložbu smo napravili da ljudi vide kako se zapravo rano počelo sa skijanjem u Hrvatskoj, koje je bilo u počecima skijanja u Europi. Napravili smo pregled od Bučara do danas, što je zapravo kompletna povijest skijanja u Hrvatskoj. Naš klub je jedan od najstarijih u Europi i jako nam je drago da se sve toliko dugo održalo - ispričao nam je Tomislav Kušan, potpredsjednik Ski kluba Zagreb.