Veljača 1976. godine: Kao da godine ne stoje od tog svibnja. Išao sam u sedmi razred osnovne škole Vuk Karadžić i nisam se razlikovao od ostalih dječaka. Tako, bio sam dobar đak, ne izuzetno miran, a ne ni posebno živ... Jednog dana saznali smo da će sutra kroz naše Sarajevo proći štafeta. Štafeta Mladosti - Titu namejnjena! Istovremeno smo obavješteni da će i nekolicina učenika iz naše škole učestvovati u pratnji štafete i svečanom defileu. Iznenada, na posljednjem satu saznao sam i novost koja me je svojom neočekivanošću istovremeno i zbunila i zadivila. Pretposljednji nositelj štafete kroz Titovu ulicu ka počasnoj tribini - bit ću ja. Ja? Ni sada ne znam točno kako stigoh kući. Od uzbuđenja sam lebdio. Nešto ogromno mi je ispunjavalo pluća, dušu. Ej, ja - Željko iz treće klupe pored vrata, baš ja, ja nosim štafetu Titu. Imao sam ogromnu tremu, ali osjećaj "važnosti" vraćao mi je neko samopouzdanje. Ipak, priznajem te noći od uzbuđenja nisam oka sklopio. Ujutru u kući pravi metež. Majka me je spremila najljepše što je mogla.