Rijeka je moj rodni grad, grad koji će mi uvijek biti u srcu, gdje god me život odveo. Volim Rijeku, volim Riječane i ponosim se što sam Riječanka. Danas i svoju djecu učim, da vole svoju okolinu, da budu ponosni na svoje porijeklo, kao što su i mene moji roditelji jednom naučili. Jedan jedini, ali najveći i neiskorjenjivi problem Rijeke, ježeva igla u peti, trn u oku, rak koji metastazira je politička riječka garnitura. Iz tog kuta gledanja, Rijeka je zapravo jedna mala Cosa Nostra. Znamo tko je capo di tutti capi, tko su mu kapetani, a čak znamo i "glave" drugih obitelji koje su načelno oprečne, ali realno nisu, jer kad podijelite grad i svatko uzima pinku, ne možemo konstatirati da im je loše ili da se bore za mrvice. Kad oduzmemo sve "članove" koji su posredno ili neposredno uključeni u "organizaciju" i njihove "protivnike", ostaju obični, normalni ljudi koji nemaju iste prilike, kojima sunce ne sja istim sjajem i koji kad vide kako stvari šljakaju i oni žele izdati svoja načela i ideale i biti dio odabranih, hrvatskim rječnikom...uhljebljenih, podobnih. Ja spadam u tu šačicu koja sve to promatra i pita se...do kada? Promišljajući, došla sam do odgovora....zauvijek (nažalost). Toliko je struktura Rijeke zagađena da onaj normalan, neinvolviran u sve, koji sve to sa strane promatra...može samo pitati: Zašto ste nam uzeli grad? Zašto Riječani danas nisu ponosni ljudi? Zašto smo u očima ostatka Hrvatske prvo "crveni", a onda Riječani? Upropastili su sve, a nisu ni svjesni...