Moj prijatelj Đon je uselio u novi stan sa starim instalacijama. Nove instalacije su radnici uzeli za sebe. Bio je treći kupac u toj novogradnji, i prvi useljeni. Sretan zbog novog stana, na te očite nedostatke nije obraćao pažnju. Ta ipak, bilo je to doba prosperiteta, lako su se takve stvari rješavale, bila je to godina 1985. Parket je bio loš, a i vrata su bila klimava. Pričao mi je kako ponekad nestane struje kad padne kiša. Zbog toga je nabavio stabilizator za TV. Nisam mu vjerovao. Kako može nestati struje zbog par nestašnih kišnih kapi? U tako moderno opremljenoj stambenoj zgradi, rađenoj po najboljim socijalističkim predlošcima, u izvedbi majstora iz firme koja se danas nalazi na 4. mjestu poreznih dužnika u Krapinsko zagorskoj županiji. Ne, to nije moguće. Struje mora biti, naročito ako su ispostavljeni računi plaćeni. Struje mora biti, riječi su koje mi ponovno odzvanjaju u ušima, gotovo četvrt stoljeća kasnije. I danas par nestašnih kapi uzrokuje nestanak struje, no danas nema stabilizatora. Danas postoje samo destabilizatori. Danas prijatelj Đon baca TV marke Grunding, kupljen za SP u nogometu 1998. jer nije bilo struje. I tako par puta u par minuta. I tako par puta u tjedan dana. I tako ide mjesec za mjesecom, i godina za godinom. Kiša pada, trava raste, struje nema. Đon ozbiljno razmišlja da uputi jedno, gorčinom ispunjeno, protestno pismo u upravu HEP-a, jer je uvjeren da će ga kao vjernog platišu saslušati. Emajlirao bi pismo, ali nema struje.