Zdenka Vučković: Zbog muža me otac šamarao nasred ceste

Dan nakon što smo Ivo Robić i ja 1958. na Opatijskom festivalu otpjevali ‘Moja mala djevojčica’, iz hotela Kvarner nije se moglo ni ući ni izaći. Ljudi su se u redovima gurali za autograme. Želim svakom pjevaču da barem jednom doživi takav prijam publike, kaže Zdenka Vučković (75).

Njezina karijera traje punih 60 godina. Na tadašnji Prvi pljesak, godinu dana prije nastupa na Opatijskom festivalu, prijavile su je prijateljice. Domišljate su djevojke voditelju Vikiju Glovackom rekle da “ima jedna curica koja odlično pjeva, a ona je i sestra naše najbolje rukometašice Nade Vučković”.

- Viki je poznavao moju sestru i rekao: ‘Ako je od Nade, onda može’. Tek tad su mi rekle da su me prijavile - priča Zdenka, koja je na tom Prvom pljesku bila druga.

Odrasla je u skladnoj zagrebačkoj obitelji, a najslađe joj je bilo s ekipom djevojčica špijunirati svoju sedam godina stariju sestru Nadu.

- Slijedile smo je kad je išla na spoj, šuljale se za njom, skrivale iza grmlja i gledale što rade. Kad nas je primijetila, razbježale smo se, a ona bi mi rekla: ‘Čekaj, doći ću ja doma, vidjet ćeš ti svoje’ - rekla nam je Zdenka.

Virila da vidi sestru na spoju

Sa starijom sestrom i mamom bila je i na Svjetskom prvenstvu u rukometu za žene 1957. te joj je tad sestra proglašena najboljom rukometašicom svijeta.

Nada bi sama zabila sve golove, a novine bi pisale “Vučkovićeva - Danska” ili “Vučkovićeva - Norveška”, prisjeća se Zdenka.

Pamti i kad je pred večer netko kucao na vrata njihova bungalova i zazivao Zdenku. Mama je pitala tko je, a mladić je odgovarao: “Gospođo, vi nje znjajete što je ljubov”. Sportaš iz Rusije se, naime, silno zaljubio u Zdenku i naljutio mamu. Nada je mlađoj sestri prijetila riječima: “Nikad više sa mnom”.

Ipak, silno se ponosila Zdenkinim uspjesima koji su počeli s pjesmom “Moja mala djevojčica”. Zdenka je ušla na estradnu scenu na velika vrata. Nakon toga Robić se našalio i rekao “Tko će nakon ove pjesme šljiviti Robića, svi će reći - ovu malu hoćemo”. Zdenka je doista stasala u prvu tinejdžersku pop zvijezdu 1960-ih.

Ispred škole, moje kuće, obožavatelji su stajali u redovima. Zvonili su doma, mama ih je sve tjerala. I od susjeda bi me uvijek netko vidio, rekao: ‘Ide Zdenka’, pa su se okupili. Tad me to smetalo, bila sam dijete.

Kad je otpjevala neslužbenu himnu Zagrebu, “Zagreb, Zagreb”, njezin status ikone zabavne glazbe više nije bio upitan. Kad bi prošla ulicom, mame bi šaputale djeci: “Vidiš, pjesmu ‘Zeko i potočić’ pjeva ova teta”, a onda bi joj djeca prilazila.

- Tražili su me da im pjevam, a ja sam uvijek htjela da pjevamo zajedno. I tako smo nasred ceste pjevali i ‘Zeku i potočić’ i ‘Moju malu djevojčicu’. Onda sam morala ići pa su trčali za mnom, bili tužni... - prisjeća se Zdenka.

Ponosno dodaje da su to trenuci za koje svaki pjevač živi, teži da ima barem jednu takvu pjesmu, koja će živjeti dugo iza njega.

Obožavalo ju je i staro i mlado, nogometaši Dinama s utakmica u inozemstvu nosili su joj haljine ili materijale pa ih je ona dala šivati. Dražan Jerković i Mladen Koščak bili su prijatelji njezine sestre Nade i Zdenkini obožavatelji. Druge pjevačice zavidjele su joj na slavi i izgledu pa su joj radile spačke.

I mami se dopao njezin udvarač

- Najgore mi je bilo kad je jedna mlađa kolegica pustila glas da sam trudna s Ivom Robićem. Bilo je to od jala jer se i ona trudila, ali tih godina je nisu zamjećivali. Počela je u duetu, a nastavila solo karijeru, no takve ljude publika nikad nije odabrala za ljubimce - kaže Zdenka.

Zasmetalo ju je i što se autor pjesme “Moja mala djevojčica” nikad nije poželio upoznati s njom.

Kad ju je pisao, Milutin Vandekar mislio je o svojoj kćeri. Zdenka kaže da je kao doktor radio u Švicarskoj i bio jedan od najneljubaznijih ljudi koje je upoznala.

- Nikad mi nije prišao, a Robić i ja smo proslavili njegovu pjesmu. Drugu verziju pjevaju Marijana Deržaj i Dušan Jakšić. Te verzije se nitko ne sjeća. Ja sam napravila prođu, uspjeh te pjesme, a on se nije došao ni upoznati - žali se Zdenka. Pjevačica je krajem 50-ih upoznala skladatelja Krešimira Oblaka, koji je ubrzo postao i njezin suradnik. Nježno prijateljstvo nije pokvarilo ni šamar koji joj je otac zbog njega opalio nasred ceste.

- Svi smo Kreši na radio dolazili prijaviti strane pjesme koje ćemo prepjevati i snimiti. Dugo mu je trebalo da me pozove na kavu.

Odlazak sestre, muža i majke

Jednom sam izlazila s radija i on se tu našao pa me upitao jesam li za kavu. Jako mi se sviđao, bio je fin, zgodan. I moja mama je govorila da je Krešo Oblak fini gospodin. Otišli smo na kavu, a on kaže: ‘Ja u 16 nastavljam snimati u Šubićevoj do navečer. Jeste li za ručak?’. Ja govorim: ‘Mama je skuhala’, a on: ‘Pa javite im se odnekud’. Otišli smo i na ručak, a on opet da bismo mogli i u kino. Doma sam došla u 21 sat i ugledala tatu kako nervozno šeta ispred kuće. Na cesti mi je opalio pljusku - rekla je Zdenka koja se, unatoč nateklom obrazu, za Krešu udala 1971. U skladnom braku proveli su 40 godina.

- Obolio je od Alzheimerove bolesti i svake godine je bio sve lošije. Vidjela sam kamo to ide, sve je zaboravljao, samo je mene prepoznavao. Teško sam prebrodila taj period jer prije voljenog supruga umrla mi je sestra, a nakon njega i majka - tužno će Zdenka.

Zdenkin miljenik je samo Gibo

I danas joj, dodaje, nedostaju jer od tada nema nikoga. Jako je vezana uz gospođu Zoricu koja joj 40 godina pomaže u kući i smatra je pravom prijateljicom. Ima i susjedu Vlastu koja uskače kad god treba.

- Sve mi donese s placa jer ja više ne idem. Prije sam s mamom išla na Dolac i uvijek od kumica dobila mrkvice ili neko drugo povrće. Svaka mi je htjela pokloniti nešto - prisjeća se Zdenka.

Pjevačica rado gleda strane programe jer je zanima kakva se glazba danas sluša. Ima i miljenika. Jednog jedinog.

- Dugo me tako nitko nije zainteresirao kao Gibonni. On mi je broj jedan i kao osoba i kao pjevač, njegovo ponašanje, pjevanje, sve je na mjestu. Prekrasan je - kaže diva koja je sudjelovala na mnogim festivalima, a na puno njih i pobjeđivala. Najdraži su joj bili Splitski festivali s kojih pamti snažne aplauze, a pobjede pod Marjanom smatra uspjesima karijere.