Zbogom, vizionaru: Bio si zlatno pero hrvatskog novinarstva...

“Rado se sjetim riječi filmskog redatelja Luisa Bunuela kad su ga pitali što bi najprije učinio kad bi ga trideset godina poslije smrti iznova oživjeli: ‘Otišao bih i kupio novine’. I ja bih tako.”

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI: Bio je prvo pero

Pokretanje videa...

01:08

Video vijesti 24-07-2020 | Video: 24sata/pixsell

Pero Zlatar, kultni hrvatski novinar, urednik i publicist, napustio nas je u 86. godini, a hrvatske novine koje je tako volio i kojima bi se, kako je rekao, prvo vratio čak i iz zagrobnog života, idu dalje. I Express i 24sata, koje je svakodnevno čitao i volio, nastavit će raditi na temeljima novinarstva koje je od 15. godine udarao i sam Zlatar, “zagriženi novinomanijak”. Bio je legenda, novinarski vizionar i zanesenjak, oličenje novinarstva koje je bježalo od komiteta i političkih pritisaka te hrlilo ususret publici i čitateljima. 

Bilo je to novinarstvo s terena, i to iz 180 zemalja koje je proputovao kao reporter i izvjestitelj. Bio je prvi novinar bivše Jugoslavije u postratnoj Albaniji, prvi u Francovoj Španjolskoj, u Salazarovu Portugalu, u državama Apartheida u Južnoj Africi i Rodeziji, pa sve do Beograda, odakle je izvještavao u ratnim devedesetima.

Pero Zlatar je bio reporter od formata i urednik velikog kalibra, čak i onda - ili pogotovo onda - kad se maknuo od politike, za koju je upozoravao da je držala šapu nad hrvatskim medijima i u socijalizmu i u višestranačju (“U komunizmu se slušalo Kurtu, a u višestranačju Murtu”, izjavio je u posljednjem intervjuu listu Novinar).

O tome je govorila i jedna od najpoznatijih anegdota koju je Zlatar podijelio s javnošću. U jednom intervjuu ispričao je kako je kao urednik Studija u zgradi Vjesnikova nebodera sreo jednog od urednika tadašnjih ozbiljnih dnevnih novina, koji mu je, onako s visine, predbacio kako je njegovo uređivanje ipak malo previše senzacionalističko. Na što mu je Zlatar pokazao svoju olovku i rekao: “Ljubi pero koje te hrani”. Jer to je bilo novinarstvo koje je Zlatar volio i kakvom je težio. Približiti se ljudima o kojima je pisao, okrenuti se čitateljima za koje je radio - i od kojih je živio. Važna je to poruka i današnjim medijima koji su proteklih desetljeća više pozornosti obraćali na premijere i predsjednike, na tajkune i donatore, na moćnike i silnike, nego na ljude koji su ih kupovali, čitali, gledali, plaćali...

Pero Zlatar je radio za svoje čitatelje, donosio je vijesti s terena i s ulice, a ne iz partijskih salona, bilo da je pisao o vanjskoj politici, sportu ili estradi. Ili pak o ratnim događajima. Pero Zlatar bio je ozbiljan novinar koji je ozbiljno pristupao temama, čak i onim neozbiljnima. Ali je i preozbiljnim temama pristupao s nužnom dozom ponekad i posprdne neozbiljnosti. No ono po čemu Zlatara treba pamtiti jest taj njegov neuništivi entuzijazam za novinarstvo. On ga je obavljao sa smiješkom i oduševljenjem koje je izbijalo iz njegovih tekstova i s naslovnica njegovih izdanja. To oduševljenje prenosio je na svoju publiku, kao što je entuzijazam širio na buduće generacije mladih novinara. “To si, što si”, izjavio je Zlatar u posljednjem intervjuu, poručujući kako će “pisati sve dok ga bude služilo pamćenje”. “Nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta.” Taj entuzijazam usađen je u svakog pravog novinara koji u mukotrpnom prikupljanju i objavljivanju informacija ne vidi samo posao, nego životni poziv. Jednom novinar, uvijek novinar. Pa makar se mijenjala vremena, izmjenjivale vlasti, promijenile tehnologije... Zbog toga pravo novinarstvo nikad ne umire, bez obzira na to što ga napuštaju oni koji su s tim novinarstvom i zbog tog novinarstva živjeli. Neka stoga novine budu tu ako se dragi kolega Pero Zlatar jednom vrati. Da ima što pročitati.

Talentirani je klinac izrastao u našeg najvećeg urednika...

Do posljednjeg dana je radio, i sam je vjerovao kako profesija nema rok trajanja, kao ni dobnu granicu. A on je to najbolje znao. Rođen je u Skoplju 26. listopada 1934., a novinarstvom se počeo baviti već s 15 godina. Zarana je lako bilo uočiti veliki talent, a kasnije je svakim novim poslom to i potvrđivao. U novinarsku kuću Vjesnika ušao je 1954., a 13 godina kasnije prihvatio se uređivanja Plavog Vjesnika. Legenda govori da je solidno čitani list pretvorio u obaveznu literaturu za sve tinejdžere s područja bivše Jugoslavije.

Dvije je godine bio urednik televizijskog priloga Studio (od 1971. do 1973), koji je doveo na vrh svojim avangardnim pristupom. Dokazao se potom, Pero je cijeli život bio novinar, i u informativno-političkom novinarstvu Vjesnik u srijedu. Zlatar je ostavio i značaj publicistički trag u vidu knjiga o Ivici Šerfeziju, Ivi Robiću, libar o Dražanu Jerkoviću, a zapažena su djela i o Enveru Hoxhi, albanskom diktatoru, kao i ono o Anti Paveliću. Bio je Zlatar direktor Dinama, predsjednik Cibone... No novinarstvo je bilo prvo i jedino. Prošao je 180 zemalja i isporučio nezaboravne tekstove. Iako nikad nije želio postati urednik, radije je vrludao uokolo te je u tom poslu bio predvodnik. Kažu neki i najveći hrvatski urednik. (D. Lugarić)