Obavijesti

Show

Komentari 16

Zbog ‘Stare cure’ Arsenu prijetili

Zbog ‘Stare cure’ Arsenu prijetili
4

Kao svojevrsno „prokletstvo Splita“ odmah nakon izvedbe počele su neprilike, anonimna uvredljiva pisma  pa i prijetnje tužbama jer je – eto – uvrijedio usidjelice odnosno sve neudate „stare cure“.

U autobiografskim zapisima iz „Plavog vjesnika“ 1968. Arsen Dedić je jasno iskazao suzdržanost prema festivalima zabavne glazbe i zabavno-glazbenoj festivalskoj sceni s koje se ubrzo i povukao.

- Kod nas se, nažalost, uvriježilo mišljenje da su festivali jedina platforma za pravu afirmaciju pjevača ili kompozicija. Jedino ono što se izvodi na festivalima smatra se nekako sigurnom, provjerenom vrijednošću. Moram reći da ne znam točno zašto je tako, ali je sigurno da to našoj zabavnoj muzici više škodi nego što joj koristi. Takvoj praksi uzrok je vjerojatno i televizija koja prati festivale. Ljudi su navikli da sjednu u naslonjač pred svoje ekrane i da prate zabavnu muziku od festivala do festivala, misleći da je to sve. Na koncerte zabavne glazbe, osim jednog dijela mladih, ne dolazi više nitko! - zaključio je tada.

POGLEDAJTE VIDEO O ARSENU DEDIĆU: 

Pokretanje videa...

04:21

Arsen je naravno imao vraški dobar razlog za takvo mišljenje. Ne samo stoga što je prvijencem „Čovjek kao ja“ već 1969. potvrđen kao sjajan kantautor već i zbog niza neugodnosti koje je doživio na „Splitu“. Nakon kultne „Kuće pored mora“ koja je 1964. dobila 2. nagradu publike (1. je očekivano otišla Nikici Kalogjeri i Ivici Krajaču za himničku „Nima Splita do Splita“ koju su otpjevali Tereza Kesovija i Toni Kljaković), 1. nagradu stručnog žirija te nagradu za najbolje stihove, činilo se da je Arsen nova blistava zvijezda festivala.

Mnogi su bili uvjereni da će taj status svakako godinu kasnije potvrditi i njegova sljedeća festivalska skladba „Stara cura”; nova rasna „dalmatinska šansona“ okađena dalmatinskim – tipičnim arsenovskim – spleenom i sjajnim tekstom koji je, kao svojevrsni Dedićev poetski „trade mark“, nizao slike poput kakvog scenarističkog filmskog predloška. Dakako uz melodiozni očaravajući refren i završnicu u kojoj je Arsen zvučao kao na ranijim najuspješnijim snimkama „Melosa“. No kao svojevrsno „prokletstvo Splita“ odmah nakon izvedbe počele su neprilike, anonimna uvredljiva pisma  pa i prijetnje tužbama jer je – eto – uvrijedio usidjelice odnosno sve neudate „stare cure“. Kako krivo. Jer, rodio se neugodan i medijski razvikan „slučaj“. Pouzdani i agilni kroničar Splitskih festivala Goran Pelajić je o „slučaju“ pisao u svojoj festivalskoj povijesti.

- Na Melodijama Jadrana’65  Arsen Dedić ima dvije skladbe. Zapravo tri, jer se na jednoj potpisuje kao autor stihova. (Naime u duetu sa Zdenkom Vučković izveo je žovijalnu „Poslije kiše dolazi sunce“ pouzdanog dvojca Stipice Kalogjere i Ivice Krajača koji su napisali i „Lipo li je šetat Rivom“ koju su u duetu izveli Arsen i Gabi. Priča se da je njegova pjesma „Stara cura“ festivalski favorit. Pjesma je odlična, a Arsen ju je otpjevao onako kako on to zna, a Gabi u drugoj verziji, onako kako ona zna. Prevedeno na običan jezik - vrhunski! Pjesmu je osjetila i publika, premda ju nije nagradila. Ali to je uradio stručni ocjenjivački sud dodijelivši Dediću prvu nagradu kao i nagradu za stihove. I sve je bilo dobro dok se novine nisu raspisale. Javljale su se mnoge neudane žene držeći da je „Stara cura uvredljiva“. A sporna je bila samo jedna riječ… „Nikada nije izlazila, a i da je pošla s nama, za ruglo bi bila svima, zato jer je bila sama…“

„Stara cura“ je naravno govorila o nečemu drugome. Bila je topla posveta onim silnim (ne samo) dalmatinskim „starim curama“ čije je ljubavi progutalo more, a okolina (u Dalmaciji istovremeno i nježna i zlobna) često okrutno odbacila. Arsena su takve reakcije zbunile jer, kako je govorio, u „Staroj curi“ je pokušao oživjeti dječačke šibenske uspomene i slike zime sa „starim curama“ koje bojeći se osude, podsmijeha i ruganja žive skrivene iza svojih škura. 

Tajna 'Ne daj se, Ines': Arsen je živio kod nas, bio je dio obitelji
Tajna 'Ne daj se, Ines': Arsen je živio kod nas, bio je dio obitelji

- Ne mogu me svi voljeti… - zaključio je tada te dodao; 

- Pisao sam to sa simpatijom, zapravo je premalo reći sa simpatijom, već s ljubavlju, ali i s gorčinom. Jer, znate kakvi su ljudi, osobito kod nas u Dalmaciji: vole se šaliti, ali u toj šali često budu okrutni. Najčešća su meta takvih ogovaranja oni koji su u životu izgubljeni zbog određenog razloga – zbog fizičkih nedostataka, ili zle sudbine. To su usamljeni, bolesni, zanemareni… Pišući tu pjesmu, u zaštitu sam uzimao baš njih, one koji ne nalaze svoje mjesto u životu. Uvijek sam bio na njihovoj strani i mislim da uvijek pišem za njih - pojasnio je. 

Iako je odmah nakon festivala otišao kod rodbine u Dubrovnik („Stara cura“ mi je zagorčila kraj 1965.“, kazao je) uklonivši se od halabuke i tračanja, na kraju je zaključio da se nije dogodilo ništa tragično.

- U životu se često događalo da budem krivo shvaćen, ali zbog toga ne mislim da nisam običan čovjek. Naprotiv, to me tek čini običnim. Naime, čovjek ima gomilu takvih stvari koje kupi u svom životu, u ljubavi, u poduzeću, u obitelji, među djecom - zaključio je.

Nakon „Stare cure“ za idući Splitski festival napisao je i izveo (u alternaciji s Vicem Vukovim koji je tih godina briljirao na „Splitu“) skladbu „Moj brat“. Iako je bila posve na tragu velikih prethodnica sa novim emocijama natopljenim i upečatljivim tekstom, uvodom koji je nosio pečat razigrane modernosti tadašnje angloameričke pop produkcije ali i atmosferu nalik velikim filmskim glazbenim temama westerna (recimo onim prizorima karavana koje se kotrljaju prerijom) nije ju prepoznao festivalski žiri. Arsenu je ovog puta prekipjelo pa se sukobio s festivalskim čelnicima i „ljudima oko festivala“. S pravom jer primjedbe o „beznačajnosti trivijalnog teksta“ bile su više nego li uvredljive, maliciozne i posve netočne. Jer i „Stara cura“ i „Moj brat“ mogle su poslužiti kao čvrsti dokaz ispravnosti teze Cvjetka Milanje da „Dedić poput Jacquesa Préverta piše šansone koje odišu jednostavnošću, osjećajnošću, a nadahnjuje ih svakidašnjica i ono što tu svakidašnjicu čini, obične male stvari.“ („Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000, 2. dio, Altagama, Zagreb 2001.).

Gabi: 'Radujem se što i danas misle na mog voljenog Arsena'
Gabi: 'Radujem se što i danas misle na mog voljenog Arsena'

Pjesma je kod publike prošla solidno (3. mjesto po glasovima s Prokurativa)  a po Arsenovom uvjerenju prošla bi i bolje da joj konkurencija nije bila njegova druga festivalska skladba „Ljeto s Irenom“. Ogorčen na festivalsku kuhinju zaključio je da iduće godine neće nastupiti na Splitskom festivalu. Kazao je „ja nisam raskinuo sa Splitskim festivalom zato jer nisam dobio nagradu, nego zbog toga što sam vidio kakve stvari ulaze na festival, i ako tako stoje stvari, ima li na takav festival uopće smisla nešto slati?“. Dedić se Splitskom festivalu ipak vratio 1968. godine. Zajedno s Dragom Mlinarcem – s kojim je na sceni zajedno svirao i dionice flaute – i Grupom 220 tada već pojačanom klavijaturistom i aranžerom Branom „Lambertom“ Živkovićem, izveo je vlastitu „Razgovaram s morem“. Skladba je bila posve drugačija od festivalske konfekcije. Flaute su gotovo davale dojam psihodelije koja je tih godina vladala engleskom scenom i američkom Zapadnom obalom dok je pripjev s onim „re-re“ i folklornim motivom kao lite-motivom koji se provlači od uvoda do finala  donio jednu od najranijih fuzija pop/rocka i etna. Iliti, danas bi se reklo, world musica.  

Druga skladba koju je kao kantautor izveo nije bila ništa slabija. „To je moj svijet“ bila je topla posveta rodnom gradu i zavičaju („To je moj svijet, tu je moj dom / Sve što imam u gradu je tom“), zamišljena kao sjetna no lepršava skladba u ritmu valcera ali i svojevrsna najava „Vraćam se“ – skladbe iste tematike – koju je izveo iduće godine na Prokurativama. „Vraćam se“ je izvedena u alternaciji s tada već dobrim prijateljem i sudrugom na frontu „autorske pjesme“ Ginom Paolijem. Od onog nježnog klavirskog uvoda uz podršku „širokopojasnih“ gudača koji se protegnuo na sjajnih pola minute „introa“, balada „Vraćam se“ bila je ogledni primjerak Arsenove emocionalne posvete zavičaju, „toploj obali djetinjstva“, domu i „blagim očima majke“. Dakako uz ubojiti „festivalski“ refren podržan ženskim pozadinskim vokalima i tekstom „vraćam se tu, ovo sunce nek’ mi sja/ jer nije kasno draga, to su ruke iz mog sna /vraćam se tu na toj zemlji gradim dom /vraćam se tu, sve ću dijeliti sa njom“. 

Iako je Arsen u tekstu govorio „ovo mi more više znači, ti će mi ljudi više dati“, splitska festivalska publika ga je na Prokurativama za izvedbe nagrađenih skladbi („Vraćam se“ je naime dobila prvu nagradu žirija) – izviždala.  Goran Pelajić će u svojoj povijesti „Splita“ zapisati: „Drama završne večeri na IX internacionalnom festivalu zabavne glazbe Split ‘69 u znaku je autora Nikice Kalogjere („Nono, moj dobri nono“)  i Arsena Dedića („Vraćam se“). Nagrade se čitaju najprije po odluci stručnog ocjenjivačkog suda, a prvu nagradu osvaja pjesma Arsena Dedića „Vraćam se“. Publika je (valjda?) shvatila da su Arsen i Gino Paoli pobjednici. Počelo je sa zviždukom. Arsen nikad to nije doživio. Zbunjen je i Paoli! Sve je tako mučno. Čita se naredna najava: prvu nagradu publike i prvu nagradu Internacionalnog žirija dobila je pjesma „Nono, moj dobri nono“. Oduševljenje, svi su na nogama. Sad je sve jasno, ali kasno. Arsen i Paoli su već otišli. Teško je bilo objasniti Arsenu i njegovu prijatelju Paoliju da je došlo do krivoga spoja. Dedić donosi odluku: nikad više na Splitu!“. Skandal na „Splitu ‘69“ bila je kap koja je prelila već prepunu kiblu. Arsena više festivali nisu zanimali. Došlo je naime vrijeme za one prave stvari. Za album prvijenac „Čovjek kao ja".

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 16
Ovo je Kraljica Hrvatske 2024.
LASKAVA TITULA

Ovo je Kraljica Hrvatske 2024.

Lanett Whitney iz Zagreba osvojila je titulu nove Kraljice Hrvatske. Titula prve princeze dodijeljena je Eleni Ewi Naperotti iz Poreča, a druga princeza postala je Lara Ćevid iz Zagreba