Zbog srpske agresije bio je na mukama, Rijeku mora dobiti...

Godine 1999. Besnik Hasi, trener Olympiacosa, proživljavao je najteže dane u karijeri. Rat na Kosovu, telefonske linije u prekidu, a u središtu tog vihora njegova obitelj. Nasreću, majka, brat i sestre uspjeli su prijeći granicu i spasiti se u Albaniji.

- Bio sam prestravljen. Događale su se zaista strašne stvari, a znao sam da su moji najmiliji tamo. Tek nakon mjesec dana javila mi se obitelj, ali i dalje nisam znao je li Laureta živa. Znao sam da su žene u ratu silovali i ubijali, ali ništa nisam mogao napraviti, bilo je to razarajuće za mene. Ona je bila na Kosovu tijekom rata, no nekako je uspjela doći do Tirane. Tek tad sam doznao da je s njom sve u redu - rekao je Hasi.

Velika potpora u tim trenucima bio mu je Branko Strupar.

- Bilo je to zaista ružno razdoblje, puno smo razgovarali, bilo mu je jako teško. Tad je prvi put uspio vidjeti očev grob. Inače, Besnik je ljudina, igrali smo zajedno četiri godine, veliki smo prijatelji, često se čujemo - rekao je Branko Strupar, koji je s Hasijem igrao u belgijskom Genku.

Njih dvojica bili su pokretači zanosa koji je donio Genku prvu titulu u povijesti kluba.

Bilo je to 1999. godine.

- Sjećam se da smo se zagrlili nakon posljednjeg sučeva zvižduka, a u sekundi su nas okružili navijači i sve nam uzeli, dres, hlačice, kopačke, čak i kostobrane. Ostali smo, onako na centru, samo u gaćicama - kaže kroz smijeh Strupar.

Iste večeri kad su uzeli naslov, navijači Genka sakupili su 55.000 eura u gotovini i predali Hasiju kako bi ih odnio za pomoć kosovskim izbjeglicama.

- Novac je podijeljen u 360 obitelji. Zbog toga što su učinili ljudi iz Genka uvijek će ostati u mom srcu - kaže Hasi.

Naravno, Hasi se o Rijeci raspitivao i kod Strupara.

- Ma pitao me malo, ali zna on itekako dobro o kakvom se protivniku radi. Često smo u kontaktu, baš smo veliki prijatelji, pa se u razgovoru dotaknemo i Rijeke. Sve zna o njima - završio je Strupar.