Sin mi je prije sedam godina bio žrtva bulinga jednog dječaka koji je evidentno bio problematičan. Osim mog sina tu je bilo još desetak žrtava. Nasilnik je, da pobliže objasnim, kategorija gdje je prijatelju na jednom druženju ugušio kućnog ljubimca. Tukao je svih, vrijeđao, bacao na pod, lupao šakama, uništavao pribor, gurao po škalama. Svih (roditelja žrtava) nas je bilo strah, ali nismo “svi” bili glasni i odlučni stati tome na kraj, osim mene. Epilog… ja sam ispala mafija i mama nasilnika nije htjela od straha od mene poslati dijete u školu (komično konstruirano ) i na kraju je prebačen u drugu školu i postao tuđi problem. Drago mi je danas vidjeti slogu među roditeljima a ne pizde kao u mom slučaju. Sve je bilo kroz šest mjeseci nasilništva prijavljeno školi ali bez ikakvog utjecaja. Tek kad sam osobno odlučila riješiti stvar i prijetiti svima, sustavu i roditeljima zlostavljača, stvari su se pokrenule. To je tužno. Moraš džonom da bi dobio pravdu, zato mi je ohrabrujuće vidjeti da se sada roditelji udružuju i reagiraju