Pitanje bolesne djece nije dovoljno svjetonazorski profilirano i ne uklapa se u agendu kojom klerikalne udruge žele izvršiti pritisak na Vladu. Vladu se ruši na rodnoj ideologiji, zabrani pobačaja, a ne na bolesnoj djeci.
Zbog čega klerikalne udruge nisu podržale čovjeka s križem
Moglo se to shvatiti i kao nekakav performans.
Čovjek s križem na leđima krenuo je iz Rijeke u Zagreb kako bi skrenuo pažnju hrvatske javnosti na klerikalnu i konzervativnu revoluciju koja spremno maršira protiv konvencije za zaštitu žena i za prava nerođene djece, ali neće i za liječenje bolesne djece.
I moglo bi se reći da je s te strane podvig Saše Pavlića uspio.
Kad već nije uspjelo njegovo mobiliziranje građana da mu se pridruže u prosvjedu na Markovu trgu u kojem je želio upozoriti na činjenicu da hrvatska vlast daje pola milijarde dolara za polovne ratne avione, a nema novca za liječenje djece.
Za mnoge, Pavlić je postao junak našeg doba. Heroj malog čovjeka. Pojedinac koji je ustao protiv sistema. Čovjek koji se žrtvovao za veće dobro.
Međutim, onaj križ koji je vukao 200 kilometara do Zagreba imao je veću simboliku od one koju je i sam zamislio. Kao povod za križarski marš poslužio mu je Uskrs i Kristova muka, gdje je Pavlić vlastitom mukom želio skrenuti pažnju na sebe i na poruku koju nosi.
Marširaju za privilegije
Ali još više od toga, uspio je skrenuti pažnju na one koji pod križem marširaju za vlastite financijske privilegije, a neće za bolesnu ili gladnu djecu. Na one koji s Isusom na usnama marširaju za prava nerođene djece, ali neće za bolesnu. Za one koji se u ime obitelji pozivaju na kršćanske vrijednosti, ali nisu u stanju priključiti se nositelju križa u podršci djeci kojoj treba liječenje.
Pokazalo se da konzervativna revolucija koja već godinama maršira institucijama i ulicama ne uzima u obzir bolesnu djecu. Ona se jednostavno ne uklapaju u njihovu političku i društvenu agendu.
Ne uklapaju se u koncept pokoravanja društva, preuzimanja kontrole nad vlastima, podvrgavanja institucija, škola, politike i obitelji interesima klerikalnih udruga pod pokroviteljstvom Kaptola.
Nitko od svećenika nije rekao ni riječ podrške Pavliću. Željka Markić nije ga dočekala na Markovu trgu. Ni supruga bivšeg premijera Oreškovića, ona koja je stupala u prvim redovima Hoda za život, nije bila viđena na Pavlićevu dočeku.
Reklo bi se, nitko nije prorok u svom selu.
Lučonoše revolucije
Jasno, nije Markić morala uletjeti Pavliću u zagrljaj, ona sama bira povod i mjesto za promoviranje svoje agende. Ali izostanak ovakvih lučonoša konzervativne revolucije na Markovu trgu, zaglušujući muk klerikalnih udruga i raznih dušobrižnika, bio je puno uočljiviji od nezainteresiranosti običnih građana kojima je Pavlić, ne baš taktično, poručio da ih "može biti sram" što ga nisu podržali.
Za prosvjed protiv "rodne ideologije" nedavno su se organizirali autobusi koji su dovozili prosvjednike iz svih krajeva Hrvatske, pa i šire. Prije par godina šatoraši su navukli kukuljice s bijelim križevima i marširali kroz centar Zagreba kako bi se izborili za svoje privilegije. Hodalo se i za pravo na život.
Ali sada nitko od njihovih lidera nije hodao s Pavlićem za bolesnu djecu.
Što i nije čudno. Pitanje bolesne djece nije dovoljno svjetonazorski profilirano i ne uklapa se u agendu kojom klerikalne udruge žele izvršiti pritisak na Vladu. Vladu se ruši na rodnoj ideologiji, na zabrani pobačaja, na istospolnim brakovima, na kurikularnoj reformi, a ne na bolesnoj djeci.
Pa makar čovjek nosio križ.
I zato, ako se Saša Pavlić već nije uspio izboriti za prava djece, iako ga je primio premijer Plenković, makar je uspio raskrinkati licemjerje nositelja konzervativne revolucije, onih koji pod križem marširaju za smanjivanje ljudskih prava, ali nisu spremni marširati za korisne ciljeve.
Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.