Kak' to da sam toliko u braku?

Pita me neki dan frendica da kak' to da smo gospoja i ja uspjeli toliko dugo u braku. Ona je baš nedavno počela živjeti s dečkom i nekako joj se petnaest godina bračnog staža čini nedostižnim. I da se danas ljudi uglavnom razvode i kako je rastavljenih brakova sve više i više.

Nisam se do tog razgovora pretjerano zanimao oko ove teme, ali kad ti radi neki unutarnji crv znatiželje – morao sam.

Prvo sam se pokušao sjetiti svog okruženja i fakat ima gomila rastavljenih ljudi. Moji starci su se rastali – ja sam dijete rastavljenih roditelja. Ok, imao sam osamnaest godina kad su se rastali, ali moji starci su formalno rastavljeni. 

Buraz – i on je rastavljen. Nije išlo. Ne mogu se sjetiti koliko su dugo bili u braku, ali i on je formalno rastavljen. Baš je prošlog tjedna do mene došla informacija kako se bivša šogorica nedavno ponovno udala i rodila. I to je super, kad god smo se sreli rekao sam joj – ne čekaj, kreni dalje. I za mene - ona je i dalje moja šogorica. 

Imam sada i novu, ali nije do mene. Do buraza je.

Svuda oko mene rastavljeni ljudi

Pa protresam malo frendove. Ivan i Ana su u braku, ali prije nego što su se vjenčali su isto bili u braku. Ovo je njemu i njoj drugi brak – i dobro im je. Martina i Filip su također rastavljeni. Martina je sada u novom braku – i ok joj je. I Filip se ponovno oženio. I on je zadovoljan. 

Otkad znam Petru, ona je rastavljena. Bivšeg muža sam upoznao jednom zgodom i to je to. Ne znam o čovjeku ništa. 

Otkačeni Andrija je sada u trećem braku – čovječe taj tip je neumoran, ali sam gotovo pa sto posto siguran da je problem u njemu.

Ok je, super je tip, dobar, ali ozbiljno neozbiljan. Nadam se da će kod njega biti ona – treća sreća. 

Marko više ne živi sa ženom, razišli su se prije par mjeseci, ali nisu se još službeno rastali. 

I mogao bih još dosta njih nabrojati, ali kritičnu masu svojih razvedenih imam. 

Imam i nekih poznanika koji su u braku, ali su mi totalno nespojivi. Ne poznajem ih dobro, ali onako na prvu – ne idu mi zajedno. Neke predrasude, stereotipi, ali dok je njima dobro i meni je. 

U konačnici uvijek idem za onom da je bolje biti sretno razveden nego nesretno zaveden. Čemu brak ako u njemu ništa ne štima, u kojem je sve napeto, stresno, pate djeca, pate odrasli. Da ne spominjem još i sve one bed situacije, nasilje, alkohol – to je za neku drugu priču, ali u takvim slučajevima razvod je najbolja moguća opcija. 

Ipak Hrvatska po nečemu nije na dnu ljestvice EU

Prema podacima za prošlu godinu - rastalo se 6265 parova. I to nije malo. Pomnoži to s dva.

12530 ljudi je odlučilo ne pokušati spasiti stvar, ne ići dalje i krenuti svaki svojim putem. 

Najviše rastava je u Splitu, 2016. je recimo na 779 splitskih sklopljenih brakova – 466 razvoda. To je nekih 60 %. O čovječe. 

Ako ste se možda vjenčali u Splitu – molim vas ne budite dio ove rastavne statistike.

Pirovac i Pakoštane su s druge strane ovog negativnog popisa. Tamo je zabilježen najmanji broj razvoda pa ako ste praznovjerni – onda po brak u Pirovac ili Pakoštane. 

U usporedi s drugim europskim zemljama, Hrvatska nije na začelju. Upravo suprotno – smjestili smo se na sredinu ljestvice. Nema apsolutno veze s politikom, ali ne bih se kladio da neki političar neće ovaj „uspjeh“ istaknuti kao svoju zaslugu. Ili svoje stranke. 

Kad smo već kod EU, najviše se razvode Portugalci, a najmanje parovi s Malte. Na Malti očito vlada bračni zen. 

U borbu protiv statistike 

Gospoja i ja već punih petnaest godina se trudimo boriti protiv statistike.  

Neka istraživanja pokazuju da više nije krizna ona sedma godina, već peta godina braka. Na sreću – i peta i sedma su iza nas.
Ljudi se najviše razvode nakon 14,7 godina braka – upravo mi je pao kamen sa srca jer za koji mjesec će biti već šesnaesta godina braka pa smo sada i s te strane mirni. 

Ufffff – skoro.

Ista ta istraživanja upućuju na to kako će u brakovima u kojem je žena i jedan dan starija od muškarca završiti rastavom. Gospoja je starija od mene dvije godine. 

Šanse za rastavom braka povećavaju se ako je žena obrazovanija od muškarca. U trenutku vjenčanja je i bilo tako, ali poslije sam i ja uspio diplomirati pa smo tu sada na istom nivou. Taj detalj nas više ne bi trebao smetati.

I ako krenem od svog slučaja – vjerojatno smo mi onaj dio istraživanja koji se tumači kao statistička pogreška. Nebitno jesmo li standardna pogreška srednje vrijednosti ili standardna pogreška procjene. Sve je nebitno dokle god smo s ove strane statistike. 
Vičem sad baš gospoji koja pegla u dnevnom, dok ja tipkam u kuhinji i pitam ju hoće li se rastati? Kaže da neće. 

Yeah…

Evo, i dalje se borimo protiv statistike i s borbom ne mislimo stati. Do posljednjeg daha. 

Kakav start – takva utrka

I što da ja kažem frendici kako smo tako dugo izdržali? 

I dalje sam mišljenja da sve ovisi o tome kakav je bio start. Početak. 

Velik je broj onih koji su se odlučili na vjenčanje zbog trudnoće. Zalomilo se. 

I to je krivi start. Imam frenda koji je za vrijeme srednje škole i jedno vrlo kratko vrijeme nakon srednje bio glavni frajer. Takvim se predstavljao jer je svaki drugi vikend imao novu curu. Njemu je broj cura s kojima je spavao bilo mjerilo frajerstva. Da, i nama je to bilo glupo. I još nam je, ali…

I uzalud sva naša upozorenja kako je vrijeme da počne koristiti i ovu glavu koju nosi na vratu jer će se dogoditi da će neka od cura ostati trudna i kako će biti prisiljen na brak. Tako je i bilo.

Naravno da to ne znači da su svi brakovi zbog neplanirane trudnoće osuđeni na razvod. Ima i svijetlih primjera, ali znam barem pet parova koji su proživjeli ovakav scenarij.

Nisam ni za to da prija ulaska u brak par mora hodati „sto“ godina pa zatim još probati „pedesetak“ godina zajedno živjeti prije nego što kažu DA. Kao da vidimo da li si odgovaramo. Niti to nije dobro. 

Ima i takvih parova koji pretjeruju pa se nikako odlučiti i u konačnici shvate da od svega toga ništa. I ode desetak godina u vjetar. Ima i takvih slučajeva. Eto, susjed i dalje nakon dvije dugogodišnje veze – sam. 

Mora sve ići nekim svojim prirodnim tokom, bez stresa, bez žurbe, ali opet u nekim razumnim okvirima. I tek kad se zadovolje ti neki preduvjeti i kad obje strane imaju neki dobar osjećaj da je to to – onda dalje. Naravno da ni to nije garancija za uspjeh, ali ako kreneš u bračni život nekim normalnim i uobičajenim korakom, onda bi sve trebalo biti ok. A i što je normalno danas? Mjerila su se promijenila. 

Tajna uspjeha

Postoji li tajna uspjeha za dobar i sretan brak? 

Ima li neki recept koji će i jednoj i drugoj strani bračni život učiniti lijepim?

Nema. 

Možda griješim, ali ja bih rekao da nema jer nije brak matematički zadatak pa kad zapneš na nekom koraku samo provjeriš formulu i sve ok - nastaviš dalje. U braku to tako ne ide. 

Ne možeš se u ovoj tako osjetljivoj situaciji niti osloniti na iskustvo prijatelja, rodbine, roditelja, poznanika… - ok, mogu ti dati savjet, ali ti si taj koji ga hoće ili neće prihvatiti. 

Svatko od nas je posebna individua, a u svakom braku postoje dvije takve posebne individue. Sa svim vrlinama i manama. Nismo savršeni i svi imamo svoju plus i minus stranu jer smo individue.  

Najčešće vrlo različite jer suprotnosti se privlače. Ako gledam gospoju i sebe, da mi je netko ikada rekao da će mi supruga biti takva rekao bih mu da laže i kako nema šanse, ali...

Curka iz centra, šminkerica, samozatajna, tiha, pedantna, ozbiljna… potpuna suprotnost od mene, ali eto nas, tu smo. Neka nas. I dalje ona obožava Ninu, a ja Majke. I dalje bi ona htjela da ja nosim košulje i hlače na crtu, a ja se ne skidam iz hudica i traperica. I dalje, ali tu smo. 

Početna zaljubljenost prođe s vremenom, leptirići u trbuhu i te sheme. Ja sam se u svoju gospoju fakat opako zaljubio, ali kako su godine prolazile, ta zaljubljenost se pretvorila u nešto što je teško ovako, u par rečenica, opisati. To je čudo od odnosa. Prepun sitnih malih detalja od kojih je svaki izuzetno bitan. I neke stvari i nakon osamnaest godina otkrivaš. Prije par tjedana sam saznao da je gospoja trenirala budokai. Ej, budokai. Budo kaj? Pa nismo od jučer zajedno. I takve situacije su mi super. Ok, možda je se sada malo i bojim. 

Ako nemaš tolerancije, ako ne znaš balansirati i u ključnim trenucima uspostaviti ravnotežu, iznivelirati stvari, onda ništa od svega skupa. Džabe si krečio. 

Brak je ravnoteža, tolerancija, uvažavanje različitosti druge strane, poštivanja i ljubavi. Bez ljubavi ništa, ali ne one s početka veze, već ove upgrade-ane, drugačije i pomalo uzvišene.

Da – neki put je potrebno i ne složiti se

Bračni život godinama prolazi kroz brojne faze. Solo smo, super nam je. 

Pa onda dođe prvo dijete, pa drugo dijete, a u našem slučaju i treće dijete. 

Tu su još i neizostavne financije i dizanje kredita u nekoliko navrata jer treba kupiti auto, treba se skućiti, treba tu kuću opremiti i sto drugih stvari. 

Uvijek je prisutan velik broj vanjskih utjecaja koji malo poljuljaju tu ravnotežu, taj fini balans, ali upravo u takvim situacijama sami sebi dokazujete kako se može i kako ne treba odustajati.

Mi smo nedavno uz postojeći stambeni kredit digli još jedan kredit. Nevoljko, ali tako su se stvari posložile da smo se odlučili na taj korak. I racionalna gospoja je sada u panici jer kako ćemo sada? Hoćemo. Dokle god smo mi ok, dokle god se svi zajedno navečer okupimo i provodimo super vrijeme s djecom – hoćemo. Dvije su već velike, odrastaju, postaju zrelije i genijalne su. Smijeha do suza. I to je to. Ništa nam više ne treba. 

Dokle god je tako svaku večer – ja ne brinem.

Ponekad dolazi i do razilaženja u mišljenju i to je sasvim normalno jer kada bi se baš oko svega složili – bilo bi monotono. Dosadno. Bez uzbuđenja. 

Ima tu ponekad i malo ljutnje, ali ljudi smo – od krvi i mesa i takvi trenutci vrlo brzo prođu. 

Ovako, ako se pojavi nešto oko čega se mišljenja ne slažu – to je izazov. Uvjeriti nju da sam u pravu ja ili priznati da je u pravu ona, ali rješenje se mora pronaći. Neki puta popusti malo više ona, neki puta malo više ja, ali to valjda dođe s godinama pa znaš kad trebaš zapeti, a kada popustiti. 

Ne može i ne smije biti uvijek onako kako si je jedna strana zacrtala. To ne ide. Ustvari, može ići, ali će odvesti u krivom smjeru. 
One priče, posvađao sam se sa ženom i ne razgovaramo već deset dana, spavam u dnevnom - kod mene ne pale. Prije svega zato jer ne mogu s nekim biti u istoj prostoriji u tišini i to još deset dana, a kao drugo nema te situacije za koju se ne može pronaći rješenje. I dodatak, kauč u našoj dnevnoj sobi nije udoban za spavanje. Jedno poslijepodne sam malo zadrijemao. I požalio.

Kreni od sebe

U konačnici, kako si posložiš tako će i biti. Ti si taj koji odlučuješ hoće li ti brak biti ok ili ćeš naprosto dići ruke od svega. U braku je potrebno mijenjati i drugu stranu, ali prije svega treba mijenjati i sebe. Uvijek kreni od sebe. 

Ako oboje uložite dovoljnu dozu spomenute tolerancije, balansa, poštivanja, ljubavi pa svijet je vaš. I nema te prepreke koju zajedno nećete moći prijeći. 

Nema tog nepremostivog izazova koji se ne može savladati, ali samo ako u tome sudjelujete zajedno. Kao par - kao tim. Obje strane moraju sudjelovati jer je to jedini ispravan način. 

O tome kako će ti biti u braku odlučuješ ti i druga strana. 

Neće nitko drugi odlučivati za tebe, podmetnuti leđa za tebe, povući kada treba, odustati kada treba. To moraš napraviti ti. I tvoja bolja polovica. 

Odlučujete sami za sebe i kako sijete tako ćete i žeti. Što zračite – to privlačite. 

Neka putovanja završe ranije, neka kasnije. Ponekad je život takav da treba napraviti i bolne rezove. Pogotovo ako si usamljen u svojim nastojanjima da stvari okreneš na dobro. 

Ponekad treba završiti jedno putovanje i započeti drugo, u drugom smjeru. Možda je tvoj novi suputnik baš pravi izbor. 
Neka putovanja još uvijek traju. 

Ljudi nisu stvoreni da žive sami i brak i sve ono što brak donosi sa svim svojim izazovima je fakat prekrasna stvar pogotovo ako si s drugom osobom na istoj valnoj duljini. Pronašli ste frekvenciju koja vam odgovara i kad ste to pronašli, samo hrabro naprijed. 

U nove izazove. 

U petu, sedmu, 14,7 godinu. Nije strašno. Neće uvijek biti lako, ali može se.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.