Ljudi često predosjete svoju smrt, ne toliko kao životinje, ali ipak, mogu i oni. Vjerojatno joj je posljednja želja bila da ode doma, još jednom vidjeti svoj dom, i onda mirno umrijeti. Niste joj to ispunili. Kad ćemo reći ne ovim suludim mjerama?
mala3456
22.12.2020.
Odustani
Predosjete.. I začudo baš sam čitala da sanjaju da negdje idu ili da otputuju..
ma
marasella
22.12.2020.
Odustani
mnogo ljudi je umrlo zbog mjera..znanstveno je dokazano da se vlastitim mislima moze poboljsati ili pogorsati zdravstveno stanje
KoronosIav Papak
22.12.2020.
Odustani
Kod svake epidemije su mjere sulude, ali to tako mora biti, ako se epidemija hoće obuzdati.
VOLBEAT
22.12.2020.
Odustani
@Pravila Igre Točno glede predosjećaja... Evo, meni otac godinama bolovao od Parkinsa, pa pri kraju godinu-dvije od teške demencij
e. Jako agresivna.. Godinu dana ležao doma u bolničkom krevetu, nije prepoznavao moju majku, nerijetko bio agresivan. "Upalio" bi se svega tu i tamo dnevno. Noć prije smrti, mama mi kaže da joj nije dao pustiti ruku, plakao u tom bunilu sve dok nije zaspao. I nije se više probudio, Bogu hvala, muka je prošla..
Prikaži još ↓
mala3456
22.12.2020.
Odustani
VOLBEAT, baš tužno 😔
Aron3
22.12.2020.
Odustani
VOLBEAT, lijepa, ali istovremeno tužna priča.
Pravila Igre
22.12.2020.
Odustani
Meni su to pričale njegovateljice u jednoj bolnici koja je zadnja postaja onih od koje je i medicina digla ruke. One već znaju, kad će tko umrijeti, po ponašanj
u, i po miru koji imaju, ali nekad i po zadnjem naletu energije, nekako dođu k sebi zadnji dan, kao da ozdrave ili im se poboljša, a često im i sami kažu nešto za oproštaj, zahvale im se na njezi i tako. Onda nekad one i obavijeste rodbinu da će umrijeti, one koje poznaju privatno, i da se dođu oprostiti ako žele... Iz osobnog iskustva nisam to često primjetio kod ljudi koji su umrli, i žao mi je pogotovo kod onih koji su se ubili da to nisam mogao vidjeti prije i nekako im dati nadu u život, ali s druge strane, pošto sam imao dva iskustva blizu smrti, iz kojih sam se vraćao, nekako mislim da ljudi umiru onda kad trebaju, ma kako to nama teško bilo prihvatiti. Ja sam oba puta imao izbor umrijeti ili se vratiti, i nije bila laka odluka. Možda samo zbog toga jer sam još bio relativno mlad, i najviše zbog glasa koji mi je govorio da se borim i da moram još živjeti, odlučio sam živjeti, jer prvi trenuci onoga kad misliš da si umro su mi bili jako opušteni. Prvi sam osjetio kao da mi je netko sav teret skinuo sa leđa, sve brige, strahovi, sve iščezne. Nije bilo nikakvog žaljenja što je kraj, meni nije čak ni obitelj dolazila u misli ni ništa svjetovno, samo sam čuo neku lijepu muziku, muziku anđela, i našao sam se u svijetu prekrasnih boja koje su pričale priču, bojom i oblikom, i muzikom.... A nisam bio napušen,
Prikaži još ↓
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .