Zašto odbijam nasjesti na ovu patetiku kolektivne krivnje za zločine u Oluji 1995. godine

Neki dan je na Trgu bana Jelačića u Zagrebu održana “polusatna antiratna akcija”. Kako navode organizatori, akcija se održala “u znak sjećanja na naše sugrađane, državljane ove zemlje ubijene i protjerane tijekom i nakon vojne operacije Oluja”. Prosvjednike je od nekolicine pukih prolaznika čuvao nemalen broj policijskih službenika. Prosvjed su inače organizirali Centar za žene žrtve rata - ROSA (Zagreb), Centar za građansku hrabrost (Zagreb), Inicijativa mladih za ljudska prava (Zagreb), Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije - UDIK (Sarajevo) i Ženska mreža Hrvatske. Organizatori ovom akcijom prozivaju Vladu RH za zločine počinjene u Oluji i traže procesuiranje istih. Navode da je tijekom akcije Oluja i tjednima koji su uslijedili nakon toga ubijeno oko 600 civila, spaljeno oko 22 tisuće kuća i 150.000 građana moralo je napustiti područje tzv. Krajine. DORH, s druge strane, službeno potvrđuje da su za zločine u Oluji već osuđene 2382 osobe. Zanimljiv je bio prizor okupljenih prosvjednika ispred Jelačićeva kipa s transparentom: “Zločini u Oluji su odgovornost svih nas”. I tu sam iste sekunde zastao. Ne, nisu. Zašto bi bili?